3N

NE PRISTAJEM DA ŽIVIM U PRIVATNOJ DRŽAVI u kojoj smo podijeljeni na građane prvog reda (politički podanici) i građane drugog reda (oni koji to nisu).

Ne želim da se klanjam polupismenim seljačinama koje su pod plaštom lažne borbe za naciju izvojevali pobjedu u svojoj klasnoj borbi, iz poderanih gaća, tena koje su vezali žicom i gumenog opanka, uskočili u gospodske vile i BOSS odijela, kako bih dobio mrvice sa stola koje ostanu iza te alave novogospode.

Ako sam po pismenosti, obrazovanju i vaspitanju intelektualac, onda hodam gradom uzdignuta čela i ne ćutim kada povlašteni (građani prvog reda, podanici, sinovi) budu amnestirani za ubistva građana drugog reda, ne ćutim kada pljačkaju sirotinju, kada krčme i rasprodaju ono što je krvlju i znojem stvoreno, kao da im je ćaćevina.

Put jeste trnovit, ali častan i onaj ko je vođen vjerom i istinom na kraju će doći do željenog rezultata.

Nije za svakoga. Samo za one bez strahova i kalkulacije. Ko nije spreman na borbu, prodaće svoju univerzitetsku diplomu za mjesečnu apanažu u visini trećine prihoda nekvalifikovanog radnika samo 1000 km sjevernije. Prejeftino. Ko ima čast i dostojanstvo, nema cijenu. Nikad nećemo ispraviti sve krive Drine, ali nikad ne smijemo prestati da ih ispravljamo. Čak i kad napustimo rodnu grudu i potražimo društvo jednakih, društvo u kojem su na cijeni rad, znanje, poštenje.

BORBA MORA BITI NEPRESTANA.

Dražen Milosavljević / Leutar:Net