KALUP

Prvo su govorili: „Zašto baš ti od čitavog razreda da se javljaš za nekakvu nepravdu? Opet ispravljaš krive Drine. . . i trebaju ti smanjiti vladanje, poturaš nos gdje mu nije mjesto“, a onda, „Okani se politike, šta ti imaš od toga? Neka pobijedi ko hoće, gledaj ti sebe.“

Još u procesu osnovnog i srednjeg školovanja nas zbijaju u kalup, kalup prosječne poslušne osobe koja će gledati sebe, zanemariti okolinu, gledati samo u jednu tačku a to je lična korist.

Lična korist ogleda se u takmičenju za što bolju ocjenu, koja se najviše ogleda kroz ulizivanje nastavniku/profesoru, nezamjeranje ako baš lično nisi oštećen. Gubi se kolegijalnost i drugarstvo, te će rijetko ko za nepravdu ustati i „zamjeriti se“ profesoru koji je očigledno ili „uzeo na zub“ pojedinca ili ga nije ocijenio shodno znanju. Stvara se sebičnost, gledanje svoje g….e .

Puna su nam usta jednakosti, a svi znamo da su oduvijek postojali „mamini i tatini“ ili ipak „stranački“ (ako se to smije reći javno danas, šta znam. . .) sinovi. U svakom razredu imamo pojedince jednakije od ostalih.

U svakom žitu ima kukolja, pa tako ne treba sve generalizovati. Čast poštenim i pravednim pojedincima, kako u školama, tako i inače u našem društvu. Nažalost, ovde se govori o čestim pojavama.

Profesor je uvijek u pravu. Kakav god on bio, profesor je profesor. Ćuti i trpi. Ne ljuti ga. Nema veze što si sad doživio nepravdu, jer te ipak čeka još susreta s njim. Hajde što si ustao za sebe, pa to se i može shvatiti, ali što si ustao za drugoga. . . hoće li drugi ustati za tebe?

Profesori, a sa njima, kao s krunom na glavi direktor škole, su prva vlast sa kojom se u životu susrećemo. U ovom, slobodno mogu reći, nakaradnom sistemu, dosta njih je izgubilo kompas. Dovoljno je vidjeti stepen obrazovanja i opšte kulture (da ne kažem načina na koji se stekla ta diploma) i uporediti sa ponašanjem i stavom tih ličnosti kroz to kako se odnose prema učenicima dok su u poziciji nadređenosti. Pojedinci, kao da zaboravljaju da je škola samo prolazna etapa, kao i njihove pozicije.

Lično sam doživio iz najiskrenije socijalne solidarnosti i „ustanka“ protiv bijelih majica na časovima fizičke kulture (u trećem razredu gimnazije, što znači da se pola školovanja nisu morale nositi, a nikakva pravila i zakoni nisu mijenjani, osim profesorice) znajući da je u nekim porodicama teška situacija, da roditeljima nije potreban ovaj dodatni namet, da mi se naredne dvije godine smanjuje vladanje, upisuju niže ocjene, da se nazivam raznim imenima, da mi se postavljaju dijagnoze. . . bolje rečeno – radi šta hoće, jer sam ja ipak u podređenom položaju u odnosu na vlast – profesora.

To mi je bila odlična uvertira za život. Gimnazija je došla i prošla. Ipak, mnogima je došla i usadila strah u kosti. Strah koji ih sutra tjera da glasaju kako im se kaže, da rade ono što im se kaže a ne ono što osjećaju, pa makar to bilo suludo, nepošteno, ispod časti.

Škola pravi kalup savršenog pojedinca za vlast i stavlja učenike u isti taj kalup, jer – vlast je uvijek u pravu. Osim, ako učenik nema određene veze, prijateljske ili krvne sa tom istom grupacijom, pa će se slučaj zataškati, ispraviti pozivom ili u četiri zida, koliko god on bio gori od svakog prestupa koji je oštro sankcionisan preko leđa „običnih“ đaka.

Škola pravi kalup i ubija kreativnost, mladalačku energiju, bunt, borbu za ljepšu radnu atmosferu. Ubija sve ono što je potencijalna opasnost za državu kad taj mladić stasa. Ne trebaju državi oni koji iskaču iz sistema. Zato nas i uči da ćutimo i gledamo svoja posla.

Ipak, nismo svi isti. Adio krive Drine. Pazite se!

Đ.V.