Na 30 kilometru od Trebinja u selu Dračevo otvoren je etno restoran
„Kod Prota“. U nekadašnjoj školi nalazi se restoran spoj hercegovačkog
kamena i drveta. To je ono što Hercegovina uz vino, rakiju, sunce,
lijepu riječ, osmijeh, nudi svakom.
Moj drugar iz Nikšića Zoran Tepavčević Tepa zamolio me da njega i
njegove drugare, koji su se biciklima vraćali iz Mostara ka Trebinju,
sačekam u selu Dračevo. Čuli su da je u ovom selu otvoren restoran.
U očekivanju mojih drugova razgledao sam novi restoran. Više puta sam
do sada dolazio za vrijeme radova i svaki put sam doživljavao iznenađenja i bio fasciniran urađenim.
Siguran sam bio da će i moji drugovi biti oduševljeni.
Ubrzo su stigli i njih troje. Ulaskom u restoran sa lijeve strane
dočekao ih je veliki šank od hercegovačkog kamena,a sa desne strane
kafe bar iz kojeg se ulazi u prostor predviđen za jelo. Sav ovaj
prostor ukrašen je stvarima iz života ljudi u Popovu polju i
fotografijama iz podruma „Anđušić“…
Njihovi vinogradi sa oko par hiljada loza je tek posebna priča kao i
vinarija „Anđušić“. U ovoj dračevskoj vinariji nastala je čuvena „Maksuzija“ iz serije „Lud, zbunjen, normalan“ koja je proslavila ovo
selo, vinariju i kompletno Popovo polje ne samo u Republici Srpskoj,
BiH nego i regionu.
Izetu Fazlinoviću nikad nije dosta ovog „napitka“ tako da su i mnogi gledaoci ove serije dolazili u Dračevo da vide na licu mjesta gdje su se snimali kadrovi za seriju, vinariju „Anđušić“, da osjete ukus „Maksuzije“, domaće loze, travarice, vina, vranca i žilavke.
Posmatrao sam svoje drugare i vidio na njihovim licima zadovoljstvo dok su probali čašice sa rakijom i vinom. Imali su samo riječi hvale i pokazivali palac kao znak vrijednosti onoga što nudi ovaj ugostiteljski objekat, u ponudi domaćih pića.
Kad je došlo vrijeme za jelo moji prijatelji i ja nismo znali za šta da se odlučimo. Osim domaćeg pršuta, sira, pita ispod saća, teletine i jagnjetine ispod saća, roštilj, pastrmke, raznih salata, kolača, palačinki…
Vrijeme u ovom ambijentu prošlo je kao tren. Pridružili su nam se Davor, Mladen i Mirko koji su nam pričali da su njih trojica sve ovo sami radili. Svaki minut, sat, dan uložili su u ovaj objekat i kao što je objekat rastao i obnavljao tako su se i oni obnavljali i uživali u plodovima svoga rada. Ta simbioza ambijenta i ljudi koji su radili na njemu vidi se na svakom koraku i osjeća se u vazduhu. To je još jedna specifičnost i autentičnost ovog objekta.
Polako se spuštalo i veče i sa terase „Kod Prota“ pružao se prelijep pogled na Popovo polje. Da bude užitak potpun prijatelji iz Podgorice odlučili su da prenoće u Dračevu. Tišinu i mir prekinuo je zvuk automobila koji se parkirao ispred restorana.
Ubrzo su se na vratima pojavilo dvoje ljudi iz Kanade koji su sa nevjericom ušli u ovaj objekat. Iz razgovora sa njima Merry i Bill nisu vjerovali da u ovakvoj „nedođiji“ postoji nešto ovako. Nakon priče koja je ušla „duboko u noć“ trebalo je poći na spavanje.
Tri apartmana sa trokrevetnim sobama čekali su umorne putnike.
Moje prijatelje iz Crne Gore, ljude iz Kanade i mene probudio je jutarnji cvrkut ptice. Uz jutarnju kafu i sa osmijehom na licu svi smo rekli u jedan glas: „Gdje ima još takvog buđenja?“.
To su čuli naši domaćini i odgovorili nam:“ Možda sve ovo zvuči kao bajka. Ta bajka je realnost i nalazi se na pola puta između Trebinja i Ljubinja“.
Ovo nije nikakva reklama, već priča mojih drugara i mene koju smo prije nekoliko dana doživjeli.
Željko Miletić Ж.М. / Leutar.net
Be the first to comment