Egzistencijalni strah od lajkovanja

Orvel. 1984. Može se komotno reći 1984. pa nadalje. Praćenje. Uhođenje. Ucjenjivanje. Iznuđivanje. Moderna politička scena tako funkcioniše. Savremene komunikacione tehnologije pružaju mogućnost neprestanog nadgledanja pojedinaca, njihovog ponašanja, kao i ponašanja njihovih najbližih. To se više ne mora kriti, niti se krije; više nisu potrebne uhode koje se vješto šunjaju i prikrivaju, već samo vrijedan i radan čovjek koji je spreman da bulji u kompjuter dovoljno vremena, da revnosno žrtvuje djeliće svog života provodeći sate i sate na društvenim mrežama, prateći i pišući izvještaje koje uredno šalje višim instancama. Svi sve prate i nadgledaju: ko šta lajkuje, ko šta šeruje (dijeli) i koliko, kakvi se statusi objavljuju. Kada se sve to uzme u obzir i ne treba da nas čudi kada u bliskoj budućnosti bude sve više onih koji pate od manije gonjenja.

Veliki brat posmatra! Jedinka više ne radi po svojoj volji, u glavi se stvara jaz koji razdvaja i prekriva istinsko sopstvo niskim pobudama, željama za prilikom koju valja iskoristiti, društvenim činom kojem se animalno stremi. Više instance su to prepoznale, ne posredstvom znanja iz analitičke psihologije, već preko prijašnjih vođa, putem svjedočanstava i jefitnih trikova kojim se animiraju mase i uplašena jedinka. Čovjek koji na to pristane gubi svijest o slobodi, gubi osjećaj slobode, sve dok je u kratkom periodu ne izjednači sa roppstvom. A, „kada se Gospodar ne vidi, ropsstvo mnogo liči na slobodu“ (V. Djurant). Uništite čovjeku perspektivu i dobićete šuplje tijelo koje vidi samo mrak, koje živi u sadašnjosti i u njoj strrahuje od te tame koja se otvara ispred kao bezdan.

Ali, čovjek… Nejako biće željno vullgarne moći, krči sebi put u isti taj bezdan ne birajući sredstva. No, kad-tad stigne do jedne tačke na kojoj ga dohvati ono ljudsko (svi to nosimo u sebi), kada se mora okrenuti i pogledati sve što je ostavio za sobom, jer mu je prošlost bliža od budućnosti. A lijepo je Mefistofeles rekao Faustu: „Sad smo opet na kraju svoje dovitljivosti, tamo gdje vi ljudi pomjerite sa pameću. Što si se udružio sa nama kada ne možeš sa nama ostati do kraja? Hoćeš da letiš, a bojiš se vrtoglavice? Jesmo li se mi tebi nametnuli ili ti nama?“ (Faust, J. V. Gete).

Uvijek se može birati, lajkovati ili ne. Ali, taj klik mišem je nekada tonama težak jer nosi pečat i breme velikog posmatrača, a u sebi (prividno) sadrži strrah od propasti i nestajanja bića koje se dalo kliknuti nešto što se nekom tamo možda neće dopasti. Prst tada možda zadrhti, ali zato organizam automatski ugrči čitavu ruku koja može jednim klikom dovesti do samouniištenja. Najtrragičnije od svega je što se takav trend ne da prekinuti lako, zato što će sada preplašene generacije onog dana kada dođu do vlasti i same nastaviti po istom i dobro provjerenom receptu ućutkivanja i zastrašivanja egzistencijalnim babarogama. Zato što im to uspijeva, istorija svjedoči o tome, istorija svih naroda.

Mlad čovjek je zattočenik oligarhije koja mu daje iluzorne mrvice nade u nekoj dalekoj budućnosti, koja ga sve vrijeme drži u statusnoj neizvjesnosti jer joj je potreban takav pojedinac, onaj što je u stalnom stanju pripravnosti, spreman da djela. Jasno je da ogromna većina omladine (po prirodi) živi na oblaku koji je satkan od neumornog nadanja, iščekivanja oportuniteta, bez jasnih obrisa stanja u kome se nalazi on sam (ili ona), a kamoli društvo čiji je dio. Oni ne računaju na gasovitost tog oblaka, na stalnu i realnu opasnost od raspršivanja, koja će donijeti samo životnu vratolomiju. „Skrivena tražih zlatna blaga prava, a iščeprkah jadan ugalj samo“ (Faust, J. V. Gete). Vođe svih partija ili bilo kakvih interesnih grupa to dobro znaju, i to marljivo koriste. Time dobijaju potreban kvantitet koji obezbjeđuje jaku, ali slijepu podršku, sve to nazivajući budućnošću. No, to je neka budućnost u kojoj nema pretjeranog mjesta za one druge (bilo koje) koji imaju drugačije mišljenje i stavove po određenim pitanjima, već se takve grupacije poprilično marginalizuju i guraju u stranu ili pod tepih, praveći se da ne postoje.

Nešto slično se desilo sa mladom grupicom glumaca koji su „greškom“ izveli predstavu „Beton mahala“, koja je uzgred budi rečeno pokupila brojne nagrade i priznanja diljem zemlje, i na taj način sebe stavili u nezavidan položaj jer su kazali nešto što se nije smjelo izreći i na način koji nije prikladan. A već ono što se izdešavalo na društvenim mrežama nakon predstave je tek trragikomedija, od brisanja statusa, povlačenja lajkovanja i šerovanja do kategoričkog negiranja većine da je izrekla bilo šta dobro na račun predstave. Direktiva je te noći malo zakazala, jer nisu uspjeli da anatemišu komad na vrijeme pa su se neki izlanuli, što govori da se narodu predstava dopala u suštini, i da ništa loše nisu u njoj prepoznali, čak naprotiv. Ali, neki su prepoznali nešto drugo, nešto maliiciozno u tome i stvar je bila završena sa cijelim poduhvatom. Postao je tabu. Vlastodršci su se odrekli svoje neposlušne i grešne djece i dali prjimer svojim poslušnima kako se ne treba ponašati (Kabil i Habil, Kain i Avelj…). Gotovo je sigurno da bi isto postupila bilo koja politička opcija da je bila na poziciji u tom trenutku. To je jedno vlastoljubivo vrzino kolo koje hara ovim krajevima i koje će vjerovatno harati u nedogled. „U jednoj takvoj atmosferi, u atmosferi gde se kvatitet mladog čovjeka u politici, mjeri brojem oblijepljenih postera i isprejanih gradskih zidova u političkim kampanjama, i gdje se lojalnost politici ne dokazuje kvalitetom i intelektualnim integritetom ličnosti i ideje koje ta ličnost nosi sa sobom, već količinom besramne spremnosti da se po svaku cijenu dokaže odanost političkom vođi, za ozbiljne mlade intelektualce i nema mjesta“ (Senad F. Ganić).

Odlaže se do krajnjih granica bilo šta što čovjeka može podstaknuti da se zapita, da posumnja u sebe ili druge, u društvo i stanje oko sebe, u vlast i njenu valjanost. Guši se kritička misao, sa njom sloboda mišljenja i izražavanja, što dalje implicira sječu potencijalnih mislilaca koji bi se mogli razviti da nije gnusnih ograničenja. To podrazumjeva veliku oseku novih ideja, novih pravaca u mišljenju i razmišljanju, a kao epilog bismo imali suvo jednoumlje, to utopijsko blagostanje kojem zaneseno teže svi totalitarni (i oni manje totalitarni) režimi. „Zdrav razum lako može da zamisli proizvođače, distributere, trgovce i potrošače raznih vrsta roba, ali mu je teže da zamisli proizvođače, distributere, trgovce i potrošače raznih ideja i ideologija koje se na tržištu ideja i ideologija prodaju i kupuju kao i svaka druga roba. I kao što često biva, na tržištu bolju prođu ima neka jeftinija i slabija roba od skuplje i bolje; jeftinije i prostije ideje, ideologije i stavovi češće nađu kupca nego vrijednije i dublje“ (Đuro Šušnjić).

Tužno je što je politička pripadnost za većinu stanovništva postala nova tačka beskompromisne podjele, kao da ih i nemamo već dovoljno. Te imamo ljude koji k u n u jedni druge, p s u j u jedni druge, javno ponižavaju, m r z e se međusobno iz njima valjanih razloga, a gotovo da niko nije podrobno upućen u planski program svoje partije. Navode imena svojih stranačkih prvaka u najljepšim i najuzvišenijim kontekstima, osjećajući ponos pri govoru i njihovom pomenu, spremni da im svoj život uzdignute glave stave na raspolaganje iako se radi o emotovnoj jednosmjernosti. Drugim riječima, djeluje prilično naivno ako očekuju da bi prvaci i vođe dali svoj život za tu jedinku posebno, jer oni uglavnom vide broj i statistiku, a ne čovjeka kao jedinstveno biće. Ako pojedinac nema samopoštovanja (koje se svakodnevno i neumorno u b i j a), onda će on nastaviti da ganja oblake po nedohvatljivom nebu.

Em bosonogi, em nebo.

1 Komentar

  1. Hm kuknjava ništa ne rješava. Nama se čini da su vremena teška ali to je relativan pojam. Većina današnjih partijaša su deklarativno i vjernici ali niko ne bi da žrtvuje ni dio svog komfora a da ne govorimo o žrtvi poput Isusove a bez toga nema ni rezultata. Omiljeni sport danas je pljuvanje komunista ali oni su bili spremni da daju život za svoju stvar i zato su pobjedili. Mislim da je u RS i danas moguće izvršiti promjene bez žrtava ili sa minimumom ali od većine koja ni lajkovat ne smije je glupo očekivati bilo šta Kad se opet u Rudom postroji ekipa spremna da pola pogine bit će i promjena dotad mrka kapa

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.