Danas je Đurđevdan

6. maj je datum kada pravoslavni vjernici proslavljaju jedan od najvećih proljećnih praznika – Đurđevdan.

Dan svetog pobjedonosca Georgija slavi veliki broj kuća, pa se ova slava nalazi na četvrtom mjestu po broju slavara.

Koliko je poštovan u našem narodu govori i činjenica da se on slavi dva puta godišnje – kao praznik prenosa moštiju svetitelja (Đurđic) i 6. maja kada se obilježava dan njegove s m r t i (Đurđevdan).

U svakom domu u kome se proslavlja ovaj praznik, nalazi se ikona svetog Georgija koji u b i j a aždaju.

Vjeruje se da aždaja simbolizuje mnogobožačku silu, koja je proždirala hrišćanske ž r t v e. Sveti Đorđe je svojom muččeničkom s m r ć u pobijedio tu aždaju i zadao joj smrrtni u d a r. Ženska prilika koja se uočava na ikoni je carica Aleksandra, a može se smatrati da ona predstavlja mladu Hristovu Crkvu, koju je Sveti Đorđe izbavio od aždaje, nakon čega je ona dobila slobodu da se razvija.

Priča se i da je Georgije bio istorijska ličnost, kao i da je služio caru Dioklecijanu sve do trenutka kada mu se hrabro suprostavio i rekao da je hrišćanin. Time je započelo njegovo stradanje za vjeru. Tamnica, okovi, krrvave r a n e po cijelom tijelu i sva druga strašna m u č e nj a nisu pokolebali mladića da se neprestano, usrdno i iskreno moli. Kada je molitvom vaskrsao jednog mrrtvaca, mnogi su primili vjeru Hristovu, a među njima i careva zena Aleksandra.

Sveti Đorđe p o g u b lj e n je 303. godine, a kako navodi se da su se mnoga čuda dešavala od tada na njegovom grobu.

Uz slavu koju slave mnogi pravoslavaci, za proslavu Đurđevdana vezuju se i brojni običaji i vjerovanja.

U različitim krajevima obilježavaju ovaj prolećni praznik na razne načine, međutim kada je u pitanju priprema same slave pojedini rituali ovdje ne odstupaju. Pripremom slavskog kolača, koljiva i vina, i osvještanjem koje obavlja sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve obilježava se jedan od najvećih proljećnih praznika.

Običaji i vjerovanja vezana za Đurđevdan u srpskom narodu su svakako postojali i prije nego što je primljeno hrišćanstvo, pa se tako u nekim krajevima ne jede ovčjje mlijeko i jagnjeće meso, niti se spava u prirodi. Domaćini koje slave ovu slavu očekuju vedro i lijepo vrijeme, jer je to znak da će godina biti rodna, ali i zato što se toga dana ruča u prirodi.

Ovaj praznik je prepoznatljiv po okićenim kućama ili kapijama raznim biljem koje su ukućani ubrali toga jutra na proplanku i prirodi nedaleko od svog doma. Ubrano bilje, korijenje, lišće i kopriva plete se i u vijenac, domaćice rado stavljaju i u kuhinju, dok muškarci odnose na njivu jer se nadaju dobrim usjevima.

To je i najveći romski praznik (Ederlezi) kojim se slavi povratak proljeća. Mnoge tradicije koje su uz njega povezane potiču iz zajedničke tradicije mnogih naroda istočnog Sredozemlja.

Na taj dan Romi se posebno svečano odijevaju, stavlja se nakit, odjekuje romska muzika i pleše se romsko kolo. Domovi se ukrašavaju cvijećem i rascvjetalim grančicama u znak dobrodošlice proljeću. Obredi ovog praznika uključuju kupanje u vodi s cvjetovima, a ponegdje se i zidovi kuća peru vodom. Kao tradicionalno nomadski narod Romi su ovim praznikom obilježavali prekid zimovanja i, pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.