Upoznajte Mariju Vučić, mladu banjalučku slikarku koja stvara čaroliju na platnu

Ljudi joj se često javljaju, putem društvenih mreža ili preko poznanika, sa željom da vide njene slike ili da naruče neku novu.

Do sada smo objavili brojne priče o mladim, talentovanim ljudima koji vrijedno rade, postižu sjajne rezultate na fakultetima, takmičenjima, svojim poslovima ili svojim društvenim angažmanom čine bh. svakodnevnicu puno ljepšom i boljom.

I priča o Mariji Vučić je jedna od njih. 

Marija je svestrana mlada Banjalučanka koja uspješno balansira u dvjema potpuno kontradiktornim sferama- umjetnosti i ekonomiji. Studentica je treće godine Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, a slikarstvom se aktivno počela baviti 2014. godine kada je upisala školu slikanja “Atelier Pećarić”, kod akademskog slikara dr Miše Pećarića.

Mariju smo ugostili u redakciji Buka magazina gdje smo razgovarali o slikarstvu, umjetničkoj sceni u Banjaluci, podršci institucija, budućim planovima.

Na samom početku razgovora, kaže nam da je svoje prve umjetničke korake započela sa bakom, koja se svojevremeno takođe bavila slikarstvom. 

Sjedile smo u dvorištu na selu„, prisjeća se Marija, „i slikala sam naš cvijetnjak uz njenu pomoć„. Od tada do danas, Marija je nacrtala brojne radove grafitnom olovkom, pastelom u boji i više od 30 slika tehnikom ulja na platnu. 

Svoje slike prvi put je izložila u Domu omladine, prije nešto više od godinu dana, a naziv izložbe bio je “U istraživanju lijepog“.

Slikarski pravac kojim se ja bavim jeste realizam, nekada i u kombinaciji sa apstrakcijom. Koristim pretežno uljane boje, na platnu. Još se nalazim u fazi učenja i usavršavanja, savladavanja tehnike i boje. Težim ka hiperrealizmu, jer je za mene to nešto fascinantno i prija mi kada imam mogućnost detaljisanja do besvijesti.  Rekla bih da je ono što me karakteriše težnja i želja za prenošenjem samo lijepih, pozitivnih i jakih emocija na platno.  Iste te emocije želim da stvorim kod posmatrača. Ne volim teške i žalosne teme, jer smatram da nam je to u životu neizbježno, te da su slikarstvo i umjetnost uopšteno, tu da bi nas opustili i na trenutak odveli  u neki ljepši svijet i zaborav od problema iz svakodnevnice. Iz tog razloga, motivi koji dominiraju mojim slikama su životinje, pretežno konji, priroda, ali i ženski likovi, oslikani blagim i vedrim bojama. Uz to, trudim se da se odupirem vremenu i onome što se naziva „moderna umjetnost“, ispričala nam je Marija, pokazujući na sliku koju je donijela sa sobom, a koja je nastala iz posebne ljubavi i emocije prema konjima. Ovo joj je najdraža slika. 

Najviše volim da slikam oči, jer one su ogledalo duše, a na ovoj slici uspjela sam prenijeti i dio sebe, svoje emocije, sreću, slobodu, vedar duh. Ova slika postala je dio mene i najdraža mi je”, ističe.

Komentarišući umjetničku scenu u Banjaluci, ističe kako je pohvalno da se u posljednje vrijeme organizuje više kulturnih manifestacija i izložbi, ali generalno umjetnost u našem gradu funkcioniše na minimumu. Zamjera i što su prave vrijednosti zamijenjene trkom za zaradom, opstankom, modernim tehnologijama, brzim načinom života. 

Nedavno sam imala namjeru da se prijavim na jedan konkurs za izlaganje radova, gdje su mi na pitanje ‘Da li postoji neki uslov i da li bih ja mogla da izložim svoje radove?’ odgovorili sa ‘Pa ne.. jer nisi afirmisan umjetnik. Moraš iza sebe imati završenu likovnu akademiju ili barem  jednu samostalnu izložbu’. Poštujem akademske slikare i sama bih se rado usavršavala na likovnoj akademiji ako budem u prilici, ali smatram da nas ne treba toliko strogo dijeliti na akademske i „one ostale“. Moje slike tada niko nije ni pogledao. Mislim da kvalitet naših djela treba da govori sam za sebe i da treba dobiti priliku da bude vrednovan”, objašnjava naša sagovornica.

Komentarišući umjetničku scenu u Banjaluci, ističe kako je pohvalno da se u posljednje vrijeme organizuje više kulturnih manifestacija i izložbi, ali generalno umjetnost u našem gradu funkcioniše na minimumu. Zamjera i što su prave vrijednosti zamijenjene trkom za zaradom, opstankom, modernim tehnologijama, brzim načinom života. 

Nedavno sam imala namjeru da se prijavim na jedan konkurs za izlaganje radova, gdje su mi na pitanje ‘Da li postoji neki uslov i da li bih ja mogla da izložim svoje radove?’ odgovorili sa ‘Pa ne.. jer nisi afirmisan umjetnik. Moraš iza sebe imati završenu likovnu akademiju ili barem  jednu samostalnu izložbu’. Poštujem akademske slikare i sama bih se rado usavršavala na likovnoj akademiji ako budem u prilici, ali smatram da nas ne treba toliko strogo dijeliti na akademske i „one ostale“. Moje slike tada niko nije ni pogledao. Mislim da kvalitet naših djela treba da govori sam za sebe i da treba dobiti priliku da bude vrednovan”, objašnjava naša sagovornica.

Od umjetnosti je teško živjeti, ali nije mnogo drugačije ni ako se bavite nečim drugim. Neko će imati sreću da uspješno prodaje svoje slike i od toga živi, dok će se neko baviti time pored ‘sigurnijeg’ stalnog posla. Tražnja za umjetničkim djelima je mala, jer umjetnost nije cijenjena koliko bi trebala da bude, značaj se pridaje nekim manje važnim osobama, događajima i emisijama, jer nam tako novija vremena i nameću.  Ja sam još uvijek student, nisam u situaciji da moram zarađivati za život i porodicu, te nisam ni kompetentna da govorim o tome.  Zadovoljna sam tražnjom za mojim slikama i mogu da ostvarim sasvim pristojnu zaradu. Poznajem mnogo slikara koji žive i zarađuju samo od prodaje svojih autorskih djela i koji su živi svjedoci da se od slikarstva može živjeti, stoga ako radimo ono što radimo sa iskrenom ljubavlju i velikom upornošću, naš rad i trud će se kad tad isplatiti i izdvojićemo se na tržištu”, istakla je.

U razgovoru smo se dotakli i važnosti angažovanosti umjetnika u odnosu na stanje društva i zauzimanje stava prema istom. Pitali smo mladu Banjalučanku  koliko je za nju to važno i zašto danas toliko izostaje društveni angažman: “S obzirom na stanje umjetnika u društvu, mislim da nas se u velikoj mjeri tiče sve ono što se dešava oko nas. Direktno zavisimo od stanja u društvu. Samim tim, moramo dati sve od sebe da doprinesemo zajednici, da kroz stalni društveni angažman donosimo promjene, važne za okolinu, ali i za nas.  Naš narod je prošao kroz mnogo teških životnih situacija i događaja, pa je vjerovatno vremenom izgubio nadu i volju za boljim sutra. U poslijeratnom periodu, ne postoji status Slobodnog umjetnika, kao ni zvaničan registar umjetnika.  Situacija je veoma teška, ali sve to moramo nastojati da promijenimo svojim angažmanom na sve nama moguće načine. Ljudi treba da teže otkrivanju svojih mogućnosti i da vide više od onoga što im se nameće, nešto više od puke realnosti“.

Zbog velikog interesovanja za njene slike i izložbu održanu prije nešto više od godinu dana, Marija kaže da bi naredna izložba trebala biti krajem ove ili početkom naredne godine. Do tada, biće dio nekih događaja gdje će izložiti svoje slike.  Jedan od njih će se održati 25.05. ove godine, u parku Petar Kočić, pod nazivom „Zdravosfera“,  u organizaciji  SaMSIC-a.

Tijana Čalić – Buka

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.