Mjesta gdje je “moralno posrnulim” ženama, pod okriljem crkve, navodno nuđeno utočište, gdje je trabalo da dožive pokajnički tretman. Bila su to, ispostaviće se, mjesta koja je zaposjeo sam đavo.
Naime, brojne građevine su širom Irske tokom nekih 200 godina (od kraja 18. do skoro samog kraja 20. vijeka) bile preinačene u praonice veša, danas spomenike brutalnosti koju su podržavale Katolička crkva i država. Tu su redovi časnih sestara prihvatali žene, pod izgovorom da brinu o njima, a zapravo su se bogatili od rada na koji su ih prisiljavali.
Djevojčice, djevojke i žene koje su radile u magdalenskim praonicama su bile tretirane kao roblje. Zastrašivane i primoravane na neplaćeni rad. Sve to je trajalo jako dugo i okončano je ne tako davno!
“Štićenice” su u ove praonice dolazile iz različitih slojeva društva, ali i različitih razloga. Bile su tu zbog sitnih prestupa, poput bježanja iz škole, ali i zbog toga što su bile beskućnice ili siročad. Neke su poslali roditelji, a među njima je bilo i beba. Ipak, među brojnijima su bile one koje su ostale trudne, a nisu bile u braku, pa su na taj način osramotile svoju porodicu, a crkva ih je proglasila nepodobnima. Te “majke bludnice” su u ovim vešernicama nerijetko provele životni vijek.
Jednu četvrtinu od oko 30.000 žena i njihove djece koji su prošli kroz ove vešernice je tamo “smjestila” država, iako je irska Vlada dugo insistirala na tome da su praonice bile pod privatnom upravom. Ipak, u službenom izvještaju objavljenom 2013. godine u Irskoj, a koji je načinjen nakon istrage koja se odnosila na period od 1922. do 1996. godine, zaključeno je da je država odgovorna za slanje mnogih djevojčica i žena u ove ozloglašene praonice veša.
“Onima koji su prošli kroz magdalenske praonice na različite načine, u 26 odsto slučajeva zbog odluka države – žao mi je da su ti ljudi živjeli u takvom okruženju”, kazao je tadašnji irski premijer Enda Keni (Kenny).
Djevojke se u ovim vešernicama nisu smjele zbližavati, družiti, razgovarati…. Jele su lošu hranu i radile po cijeli dan. Časne sestre su ih omalovažavale i tako što bi ih postrojile u kolonu i ismijavale veličine određenih dijelova tijela, tukle ih, rezale im kosu. Takođe, sveštenici su ih seksualno izrabljivali.
Svaka, u prosjeku, šesta djevojčica ili žena je u magdalenskim praonicama živjela duže od pet godina, pobjeći nije bilo lako, a one koje bi to i uspjele policija je hapsila i vraćala ih nazad.
Sve one su uvijek bile pod ključem, a dvorište objekata u kojima su boravile opasano bodljikavom žicom. Izlazilo se samo jednom sedmično sa časnim sestrama – u nabavku. Kada bi neko, pak, dolazio u posjetu, časne sestre su se trudile da sve izgleda dotjerano i uljudno. Sve su bile žrtve osjećaja da su ovdje po sopstvenoj volji, a da je časnim sestrama istinski stalo do njih.
Margaret Bulen (Bullen) je poslana u praonicu kao dvogodišnjakinja.Tekst naloga po kojem je tamo završila zvuči osuđujuće, kao da je neka prestupnica – optužena je da ima oca nesposobnog da se brine o njoj. Iz praonice je trebalo da izađe kao tinejdžerka, ali je u njoj provela cijeli život. U praonici je ostala trudna i rodila blizance, koji su dati na usvajanje. Djeca su se majkom prvi put vidjela nakon više od dvije decenije života.
Margaret je umrla od bolesti izazvane hemikalijama koje u se koristile u praonici. Jedino što se o njoj još zna je da je tamo došla jer je “sporo učila”. Ovdje su, dakle, smještane i djevojke i žene koje su bile duševno oboljele.
U sklopu praonica su funkionisala i sirotišta, mjesta gdje su smještana djeca “moralno palih” majki. I dok se uglavnom smatralo da su ovdje “spas” našla djeca majki koje su bile promiskuitetne, prava je istina da je riječ o djeci iz vanbračnih veza, koje Crkva nije dozvoljavala. Dakle, ta djeca su zapravo bila kažnjavana zbog “grijehova” svojih majki, čiji je najveći grijeh bio to što su rodile van braka. O životu u ovim sirotištima danas svjedoče brojne sačuvane fotografije.
Još jedan jeziv podatak koji se veže za ova mjesta je onaj koji govori da je nedavno u Irskoj, u okrugu Golvej, pronađena jama sa skeletima više od 800 djece. Riječ je o mrtvim bebama koje su tajno sahranjivane pored sirotišta.
Tokom 36 godina, koliko je postojalo, u tom je sirotištu umrlo mnogo djece, usljed loših uslova. Najčešći uzrok smrti je bila neuhranjenost, ali i tuberkuloza i upala pluća, a mališani su umirali i usljed epidemija dječijih boleti, najčešće boginja. Skeleti koji su pronađeni decenijama kasnije svjedoče o njihovoj strašnoj sudbini.
Prva sirotišta ove vrste su otvorena krajem 18. vijeka, a posljednje je zatvoreno sredinom 20. vijeka. Međutim, posljednja magdalenska praonica je zatvorena 1996. godine, što i nije tako davno!
“Magdalenske sestre” (The Magdalene Sisters), nagrađivani film Pitera Mulana (Peter Mullan) iz 2002. godine, izazvao je u to vrijeme i oštre kritike crkve zbog prikaza ženskog samostana kao ambijenta fizičke i psihičke represije. Mulan je ovim filmom dočarao sliku irskog društva 60-ih godina prošlog vijeka, prikazujući moralno licemjerje i autoritarnu sklonosti ljudi unutar crkve, istovremeno kritikujući pojedine odnose unutar tradicionalne porodice.
Priredila: Jelena Pralica
Foto: News Dog Media
LOLA
Ostavi komentar