Ovo nije napisano samo da bih se ja požalila na „car defect“ već da bih ispričala kako ne treba gubiti vjeru u ljude. Još ima nade,,, i naravno da se ne zaboravi.
Ta dva dana preko stotinu ljudi koje smo srele i zaustavile u oba pravca bilo je spremno da nam pomogne. Niko nije mjerio veličinu nacionalnog ponosa. Niti je pitao za pripadnost političku ili nacionalnu.
Ta dva dana na putu bili smo samo ljudi.. Bili smo kao musketari „Svi za jednoga, jedan za sve“.
Sljedeći put kada opet neko pokuša da mi stavi „naočale sa nacionalnim ili stranačkim prizmama“ ili pokuša da me natjera da tako posmatram sve oko sebe.
Reći ću mu NE!!! Moj svijet je mnogo ljepši. Znam gdje god da odem uvijek mogu računati na ljude…
30.11.2014
Ako ste ovih dana vidjeli ženu sa kablovima preko ramena na relaciji od Mostara do Trebinja to sam bila ja, ako ste mi pomogli hvala vam.
Neki kažu Mostar je grad hrvata, drugi opet da je grad s bošnjačkom populacijom za mene ( jednog od ona dva eskima iz dijela Bosne koji zovu Republika Srpska) djelovao je pomalo zastrašujuće. Tako bih se vjerovatno osjećala u bilo kom gradu u kasnim noćnim satima.
Divno je sa prijateljicama krenuti u avanturu, da nije bilo u pitanju poslovno putovanje bilo bi mnogo ljepše. Sve je ukazivalo na to de ćemo uživati u druženju, bez obzira na obaveze.
U Mostaru kombi se ugasi nema dalje, iznenađene ni slutile nismo da ćemo do Tivta imati „velikih“ problema. Jasna ustade, izađe, otvori gepek nešto počne da traži i prebacuje, pa se vrati sa kablovima na kojima su sa obje strane visile metalne štipaljke davajući mi ih reče:
–Hajde probaj da zaustaviš nekoga da nas preklema. Sve su se bez riječi složile da će meni to biti najlakše. Nije to bilo zato što su smatrale da sam najprivlačnija među njima. Jednostavno imala sam najmanje godina. Mada sam i ja zakoračila u četrdesetu. Imala sam ja iza sebe deceniju stopiranja. Palac je znao šta treba da radi.
Uzmem one kablove prebacim ih preko ramena. Sklopim ruke kao da se molim i podignem palac. Stade čovjek izađe iz auta pokaza mi plus i minus na akumulatoru šta gdje ide i kako se spaja da bi auto mogao da upali. Upalimo motor i nastavimo put, nakon desetak kilometara kombi opet stade,,, i ja opet: kablove, ruke, palac, šofer, plus, minus, ključ nastavimo dalje….
I tako sve do Trebinja,,, gdje su nas došlepali. Isprva je kombi stajao na svakih desetak kilometara da bi se poslije već nakon pređenog kilometra ugasio.
-Ej živote srećo preklemana!!!! Mislila sam.
Iako sam bila poprilično iznervirana situacijom nisam mogla a da ne primijetim prolazili preko teritorija sa različitim nacionalnim većinama, a svi su nam bez rezerve pomagali. Niko od njih nas nije pitao za ime. Niti nas je gledao na bilo koji način osim kao žene, pripadnice ljudske vrste, nečije majke.
Ljudi u automobilima su se smjenjivali, ali svi su bili spremni da nam pomognu.
U Trebinju smo kombi odvezle na opravku rekoše sad je sve u redu. Pa opet na povratku negdje oko Ljubinja kombi počne da nas „zeza“.
Ja sta ću,,, već znam,,, kablovi, ruke, palac…
U Stolac smo ušli onako na „leru“. Policajac sa podignutom rukom pokaza nam da se zaustavimo.
– Je li, reče on, jeste li primijetile da vam svjetla nisu upaljena?
Jasna već dovoljno iznervirana zbog svega upita:
-A je li majke ti jesi li ti primijetio da ja vozim na leru???
Policajac nas pogleda zaprepašteno. Kada je čuo šta nam se sve desilo samo se sklonio od nas. Znao je, da je ostao morao bi nas isključiti iz saobraćaja. Poželio nam je sretan put i da u Mostaru nađemo nekoga da nam popravi auto.
A ja opet kablovi, palac…pa dalje do Mostara.
U Mostaru noć… nedjelja… mi gladne…na mjestu gdje smo se zaustavile sve zatvoreno… Na jednoj benzinskoj pumpi pojavio se mladić. Imao je nekih dvadesetak godina reče da će nam on dovesti majstora. Nakon pola sata zaista ga je i doveo. Malo su obilazili oko kombija, zavirivali mu u unutrašnjost, vadili dijelove, nešto mijenjali…
Mi onako umorne izašle da gledamo šta se dešava. Pokušale smo da nađemo nešto za jelo u blizini ali bezuspješno.
Onaj momak iz piljare preko puta donio nam je domaći hljeb. Ove moje su ga uslast pojele. Meni nije bilo ni do čega jer sam već narednog dana trebala da putujem dalje. Zaustavljanja su u najboljem slučaju značila su da neću imati vremena ni da se raspakujem. Majstor nam je popravio kombi, ništa nije htio da naplati. Ostavio nam je svoj broj telefona i rekao:
-Obavezno me nazovite kad stignete kući, da ne brinem.
Nije teško biti čovjek. Nekad je dovoljno samo probati.
Ovo sam pisala da se zahvalim, i da se ne zaboravi.
Hvala onom momku, što je doveo majstora. Hvala majstoru što je dao sve od sebe da nam pomogne. Hvala onom radniku iz piljare za hljeb. Hvala svima koji su usput stajali da nam pomognu. Hvala i onom gospodinu što je samo glasno sklopio oči kada su mi se štipaljke na klemama spojile.
Hvala svima… Ne treba toliko sumnjati u ljude.
Izvor: Stanislava Šakota / Brlogingblog
Be the first to comment