Nikad nisam pisao o nekome, tako svom. A, doživljavam je kao svoju, jer je moja Bilećanka, a naša Hercegovka. Uz sve to što nikako nije malo, po majčinim stranama teče nam bliska krv Miloševića…
Sjećam se i sada onih “bilećkih pogleda” iz prijatne hladovine kafea “Trotoar” na te dvije djevojčice koje se preko popularne “zvijezde” vraćaju sa treninga i prelaze centralnu bilećku ulicu iz pravca sportske dvorane. Dajana i Tijana. Ista ta dvorana sada ponosno nosi Tijanino ime. Bravo Bilećo! Znao sam čije su to curice pa me nije nimalo čudila tadašnja dominacija njihove sportske konstitucije koja se nije mogla sakriti. Otac Ljupko, nekadašnji stameni fudbaler lokalnog „Hercegovca” na koji smo mi, tadašnja “poslijeratna” djeca, organizovana u grupu navijača, neobičnog imena “Džukele” nemilice trošila glasne žice i dlanove… Ujak Vlado, takođe gromada od čovjeka. Đed po majci Božo, ništa manji… Ali, eto vidite šta vrijeme nosi, glasne žice ne mogu nikako mirovati po toj liniji Boškovića. Sada ih trošimo na Tijanu i njene drugarice iz srpske reprezentacije. Sestru Dajanu i njene drugarice iz BiH reprezentacije. A kako je krenulo, vjerovatno ćemo ih, samo zbog neke druge, crvene, lopte trošiti i na brata Vuka i njegove drugare iz Igokee i reprezentacije. Alal vjera, Boškovići!
Pisao sam već o jednom vanserijskom sportisti – Novaku Đokoviću. Tekst je predvodio nadahnuto izabran naslov koji i dalje odzvanja u ušima čitalaca – Srpsko Nolekularno oružje. Sada sam odlučio da pišem o njoj. Boginji iz Bileće. Ona nije nikakvo oružje, ona je naša boginja. Naslov koji će tek doći do izražaja… Ako već i nije, biće ona sasvim sigurno boginja i Srbije i čitavog svijeta, ali njen prijesto će zauvijek biti u njenoj Hercegovini. Ne pišem o njoj samo iz razloga što je ona iz moje Bileće. To je za sve nas Bilećane, u ovom trenutku, možda i jedina utjeha kojom možemo da podignemo ono posrnulo bilećko čelo. I to ne do nekog lokalnog nego do svijetskog nivoa. Ona je trenutno jedini razlog za bilećki osmjeh i zadovoljstvo. Ona je za sada jedina njena nada usljed koje život u Bileći sigurno neće biti ni bolji, ni kvalitetniji, ali jeste ispunjeniji, radosniji. Ponosniji svakako! Pišem o njoj isključivo iz razloga što je u pitanju jedno malo, a ujedno i veliko svjetsko čudo. Čudo koje ima samo 21 godinu, a već je, svojim likom i djelom, na neki način obilježilo sportsku planetu zemlju.
Možda je lako pisati o Novaku, ali teško ga je pisanjem porediti sa nekim. Ali, kad čovjek onako malo dublje promisli, Novak i Tijana su svojim “pričama” na neki način već uporedivi. Bar mojim mozgom i mojom olovkom. Kad se sve uzme u obzir, a ima se mnogo toga uzeti… I ono što je prošlo i ono što sigurno, hvala Bogu, dolazi. Nije to samo što su oboje njih zvanično najbolji na svijetu sa svojom lopticom, odnosno loptom. Stoji to i da tenis nije timski sport kao odbojka već individualni. Stoji i to da je popularnost jednog neuporediva sa popularnošću drugog sporta. Stoji i to da se u jednom vrte pare kao što se u drugom nikada vrtiti neće. Sve to stoji, ali u mojoj glavi i mom srcu stoji još ponešto…
Da li vi, ljudi, koji niste iz Bileće ili Hercegovine, znate uopšte kolika je ta Bileća? Koliko u njoj ima žive duše? Koliko ima djece? Koliko ima djevojčica koje u njoj treniraju odbojku? Da li znate kakve ona mogućnosti pruža za razvoj vrhunskih sportista? Da li znate koliki je budžet sportskih klubova u njoj? Da li znate, na primjer, koliki je bio prošlogodišnji budžet ženskog odbojkaškog kluba? Evo ja ću vam reći – on je iznosio 4550 KM ili oko 2330 evra. Da ne ispadnemo maliciozni, ovogodišnji budžet, kao i onaj dok je Tijana trenirala u Bileći, bio je i nešto veći. Možda ne samo za 20 pari patika, nego i za pokoji sendvič kad se otputuje negdje na utakmicu. Ili, možda prije za litar nafte više da se uopšte i otputuje. Da li samo možete pretpostaviti kakve mogućnosti je Tijana ili bilo koja mlada, kršna Hercegovka imala u toj Bileći? Da li je imala adekvatne i dovoljne uslove da postane ono što postala jeste? Kolike su šanse bile da se baš tamo desi takvo čudo kakvo se desilo svima nama?
S druge strane, znate li vi koliki je svijet? Kolika je ona planeta zemlja što se okreće svake večeri u najavnoj špici drugog dnevnika? Koliko tek na njoj živih duša ima? Koliko cura, djevojaka i djevojčica u njoj ima? Koliko njih treniraju odbojku? Koliko para najmoćnije zemlje svijeta ulažu u te djevojke? Milione i milione dolara, naspram tih par hiljada evra na 20-tak djevojaka u Bileći. Međutim, Tijani je i to dovoljno bilo da iz jedne malene i siromašne Bileće nadmudri i nadvisi najmoćnije zemlje svijeta i njihove bogate sportske organizacije. I sasvim dovoljno da postane najbolja na svijetu i onoj planeti što se pred dnevnik okreće…. Isti onaj dnevnik koji se već debelo navikao na njen lik, ime i prezime. A tek će, upamtite… Da li se već sada može nazrijeti “težina”, ljepota i veličina Tijaninog LIČNOG uspjeha ili moram još da pišem? Dobro, ne moram. Onda da završavam ovu sagu o boginji iz Bileće jednom porukom za našu Tiću, kako joj od milošti nacija tepa…
Kao i u svemu velikom, mišljenja sam da je i Bog tu “umiješao svoje prste”, jer boginje se ne rađaju tako često. A, jedna je sasvim sigurno rođena! Možemo samo da mu budemo zahvalni što je odabrao baš nju. I baš iz te male, “jedva čujne” Bileće koja svojim postojanjem, zahvaljući Tijani, sada para uši i lomi tuđe jezike širom planete zemlje… Bileći i svima nama to znači, draga Tijana. Molim te, pominji je gdje god možeš. Raširi onu zastavu na kojoj piše ime tvog grada i prve ljubavi kad god možeš… Samo je ti u ovom trenutku možeš učiniti i činiš većom i srećnijom nego što ona jeste. Ti si njena boginja i nemoj je nikada zaboraviti kao što ona tebe neće! Mi ostali nismo sporni, a ni toliko bitni. Niti možemo, niti trebamo tvoj lijepi uspjeh prisvajati sebi i kititi se njime. On pripada samo tebi i tvojoj porodici! Na opštu sreću, zadovoljstvo i ponos tvog grada i tvoje nacije! To je za nas sasvim dovoljno. Bog te čuvao, boginjo naša! Molićemo mu se za to… Vidimo se brzo opet preko balkona. Lijepo je bilo tamo suzu pustiti… I pustiću je opet, znam to… 😉
Blog jednog Hercegovca u Beogradu
Be the first to comment