Prisustvujući velikom broju diplomskih govora, uvijek sam se pitao zašto su često tako loši. Jedan razlog je, naravno, to što su govornici izabrani zbog svoje slave u određenom polju, a ne zbog toga što su daroviti pisci ili govornici. Drugi razlog je u tome što je publika nestrpljiva da svečanost završi da bi mogli da se posvete obilnom gošćenju. S toga, govor duži od, recimo, petnaest minuta postaće dosadan, ako ne i potpuno besmislen. Postoje i drugi razlozi, uključujući i teškoću saopštavanja inspirativnih stvari, a da ne zvučite banalno.
Ovdje ću se okušati u pisanju diplomskog govora, ali ne samo da bih otkrio mogu li savladati tu formu. Ovo je upravo ono što bih htio da poručim mladim ljudima kada bih imao njihovu pažnju na nekoliko minuta.
Ako mislite da je moj diplomski govor dobar, dajem vam dozvolu da ga koristite, bez potrebe da tražite dalje odobrenje od mene ili da mi ga pripišete u zaslugu, ukoliko se nađete u odgovarajućoj situaciji..
Članovi fakulteta, roditelji, gosti i diplomci, budite bez straha. Svjestan sam da je sažetost ono što očekujete od bilo kojeg govornika na dan ovako velikog uzbuđenja. Neću vas iznevjeriti. Postoji tačno 85 rečenica u mom govoru, od kojih ste nekoliko već čuli. Trebaće mi otprilike 12 minuta da ih sve izgovorim i moram vam priznati da to nije bilo lako postići, jer sam izabrao da govorim o vašim precima. Ne, naravno, vašim biološkim precima, o kojima ne znam ništa, već onim duhovnim, o kojima znam ponešto.
Da budem jasan, želim da vam govorim o dvije grupe ljudi koje su živjele mnogo prije nas, ali je njihov uticaj još uvijek sa nama. Ove dvije grupe bile su veoma različite, predstavljajući suprotne vrijednosti i tradicije. Mislim da je prigodno da ih se prisjetite na ovaj dan jer, prije nego što možete zamisliti, bićete u prilici da se poistovjetite sa duhom jedne ili druge od njih.
Prva grupa je živjela prije oko 2 500 godina na prostoru koji sad zovemo Grčka, u gradu koji su oni zvali Atina. O njihovom porijeklu ne znamo onoliko koliko bismo željeli. Međutim, dobro poznajemo njihova dostignuća. Oni su, na primjer, bili prvi ljudi koji su razvili kompletan alfabet i tako su postali prvi zaista pismeni ljudi. Izumili su ideju političke demokratije, koju su praktikovali sa žestinom koja čini da se mi osjećamo osramoćenim. Izumili su ono što zovemo filozofijom. Isto tako, izumili su ono što zovemo logikom i retorikom. Došli su vrlo blizu otkriću onoga što mi danas zovemo naukom i jedan od njih, Democtirus, začeo je atomsku teoriju materije, 2 300 godina prije bilo kojeg drugog naučnika. Komponovali su i pjevali epske pjesme nenadmašne ljepote i pronicljivosti. Pisali su i izvodili komade koji, tri milenijuma kasnije, još uvijek imaju snagu da nasmiju i rasplaču publiku. Izmislili su ono što danas zovemo Olimpijskim igrama, i među njihovim vrijednostima ništa se nije isticalo kao težnja da jedna osoba postigne izvrsnost. Vjerovali su u razum. Vjerovali su u ljepotu. Vjerovali su u umjerenost. Takođe, izumili su riječ i ideju onoga što danas nazivamo ekologija.
Prije oko 2 000 godina, vitalnost njihove kulture je opala i ovi ljudi su počeli da nestaju. Ali nije nestalo ono što su kreirali. Njihova imaginacija, umjetnosti, politika, literatura i jezik proširili su se po cijelom svijetu, tako da je danas teško pričati o bilo kojoj temi a da ne pomenemo ono što su Atinjani rekli o tome prije 2 500 godina.
Druga grupa ljudi živjela je na prostoru koji danas zovemo Njemačkom i procvjetala je prije oko 1 700 godina. Zovemo ih Vizigoti, kao što se možda prisjećate nastavnikove priče o njima u šestom ili sedmom razredu. Bili su veoma dobri jahači, što je otprilike jedina prijatna stvar koju istorija pamti o njima. Bili su razbojnici -nemilosrdni i brutalni. Njihovom jeziku manjkalo je suptilnosti i dubine. Njihova umjetnost bila je sirova, čak groteskna. Poharali su Evropu uništavajući sve što im se našlo na putu i zauzeli su Rimsko carstvo. Vizigoti ništa više nisu voljeli od paljenja knjiga, skrnavljenja građevina ili uništavanja umjetničkih djela. Od Vizigota nije ostala ni poezija ni pozorište, ni logika, ni nauka ni humana politika.
Kao i Atinjani, Vizigoti su nestali, ali ne prije nego što su uveli razdoblje poznato kao Mračno doba. Evropi je trebalo skoro 1 000 godina da se oporavi od Vizigota.
Ono što želim da kažem je da Atinjani i Vizigoti još uvijek žive kroz nas i kroz način na koji vodimo svoje živote. Svuda oko nas, u ovoj sali, zajednici, gradu, postoje ljudi čiji pogledi na svijet odražavaju život Atinjana, kao i ljudi čiji pogledi na svijet odražavaju život Vizigota. To, naravno, ne znači da naši moderni Atinjani lutaju ulicama recitujući poeziju i filozofirajući, a da su moderni Vizigoti ubice. Smatram da biti Atinjanin ili Vizigot znači organizovati život oko određenog sklopa vrijednosti. Atinjanin je ideja. Vizigot takođe. Dozvolite mi da vam kažem od čega se sastoje ove ideje.
Biti Atinjanin znači posjedovati znanje, a posebno visoko vrednovati potragu za znanjem. Razmišljati, rezonovati, eksperimentisati, preispitavati – to su za Atinjane najuzbudljivije aktivnosti kojima se osoba može baviti.
Za Vizigote, potraga za znanjem je beskorisna ako ne može doprinijeti sticanju bogatstva ili nadmoći.
Biti Atinjanin znači njegovati jezik, smatrajući da je to najvrijedniji dar ljudske vrste. U upotrebi jezika, Atinjani teže eleganciji, preciznosti i raznolikosti. Dive se onim ljudima koji koji uspiju postići takve vještine. Za Vizigota, jedna riječ je ista kao druga riječ, jedna rečenica se ne razlikuje od druge. Jezik Vizigota ne teži ničemu drugom višem od klišea.
Biti Atinjanin znači razumjeti da je nit koja čovječanstvo drži zajedno tanka i ranjiva, tako da Atinjani visoko vrednuju tradiciju, socijalnu suzdržanost i kontinuitet. Atinjaninu su loši maniri čin nasilja nad društvenim redom. Moderni Vizigot ne mari mnogo za sve ovo. Vizigoti smatraju sebe centrom svemira. Tradicija postoji zbog njihove sopstvene udobnosti, dobri maniri predstavljaju prenemaganje i teret, istorija ne ide ništa dalje od jučerašnjih dnevnih novina.
Biti Atinjanin znači interesovati se za javne poslove i za poboljšanje javnog ophođenja. I zaista, drevni Atinjani imali su riječ za one koji to nisu radili. Riječ je idiotes, od koje je nastala naša riječ « idiot ». Moderne Vizigote interesuju samo njihovi poslovi i nemaju osjećaj za zajednicu.
Konačno, biti Atinjanin znači postići disciplinu, vještinu i ukus potreban da bi nastala dugotrajna umjetnost. Atinjani bruse svoju imaginaciju kroz učenje i iskustvo. Za Vizigota ne postoji mjera umjetničke ekselencije, osim slave. Ono što se svidi mnoštvu je dobro. Ništa drugo nije poštovano, čak ni priznato od strane Vizigota.
Mora vam biti očigledno na koji način se ovo tiče i vas. Najzad, kao i svi ostali, morate biti na jednoj ili drugoj strani. Morate biti ili Atinjani ili Vizigoti.
Naravno, mnogo je teže biti Atinjanin, jer morate naučiti kako biti jedan, morate raditi na tome da postanete jedan, jer smo mi svi na neki način rođeni Vizigoti. Zato je mnogo više Vizigota nego Atinjana.
Moram vam reći da nije dovoljno pohađati školu i dobiti diplomu da biste postali Atinjani. Moj punac je bio jedan od najposvećenijih Atinjana koje sam znao, a proveo je cijeli svoj život radeći kao krojač na Sedmoj aveniji u Njujorku. Sa druge strane, poznajem fizičare, advokate i inženjere koji su pravi Vizigoti. Takođe vam moram reći, najprije sa tugom pa onda sa sramom, da na nekim od naših najvećih univerziteta, pa čak i na ovom, postoje profesori za koje možemo reći da su najbliži Vizigotima. I na kraju, ne smijete ni za trenutak sumnjati da je škola, na kraju krajeva, ideja Atinjana. Postoji direktna veza između kulturnih dostignuća Atinjana i onoga šta predstavlja kadar na ovom univerzitetu. Mogu bez problema zamisliti da bi se Platon, Aristotel ili Demokritus ovdje osjećali kao kod kuće. Vizigot bi vjerovatno tek naškrabao odvratnosti na zidu.
I tako, bili svjesni toga ili ne, smisao vašeg boravka na ovom univerzitetu je da vas uvede u atinski put, zainteresuje za njega. Ne možemo sa sigurnošću reći koliko vas će izabrati taj put, a koliko neće. Vi ste mladi i nije na nama da vidimo vašu budućnosti. Ali reći ću vam nešto sa čim ću završiti ovaj govor: ne mogu vam željeti veći kompliment od onoga da će u budućnosti biti poznato kako su u vašoj klasi Atinjani bili brojniji od Vizigota.
Hvala i čestitam vam.
Arhiva BUKE
Be the first to comment