Ispred jedne beogradske pijace naselila se sirotinja i na trotoarima raskrilila „najlon pijacu“.
Nelegalno se „nakačili“ na legalno. Pa cijela Srbija je „u tom fazonu“ – nadzidaš sprat tamo gdje je krov, potplatiš inspektora gdje je zakon, zakineš državu za svoju garažu, preprodaš njega, ugradiš sebe, u narodnoj magli nahvataš sunca za sina… Brate samo jako! Ma pusti Cecu, majku Srbije, idemoooo!
I tako, dođe čas da prostreš komad najlona na ledinu i izneseš sve što je na prodaju, od plastične činije do Kosova. Svega tu ima od ukradenih telefona, hrane iz magacina za donacije, bundi od astragana, lažnih parfema, kineskih patika sa maskirnim printom i turskih čarapa – „3 komada za 100 dindži“. Cigani i Srbi, djeca i starci, usahla izborana lica i mladost puna života koja se noću prodaje ispod mostova i oko parkinga, penzioneri i beskućnici… Svi smo braća po tranziciji. Duše su naše na žrtveniku demokratije. Ne daj Bože ni najgorim dušmanima srpsku demokratiju! „Gnušam se demokratije kao kuge!“, vikao je Ernst Jinger. Gnušam se Srbije u demokratiji, ponavljam za njim.
Na jednom najlonu knjige raznih boja, naslova i tematike. Enciklopedije o Egiptu i mumijama, ljubavni romani, zbornici komunističkih heroja iz Slunja i Korduna…među njima i „Pripovetke“, Iva Andrića, izdanje Srpske Književne Zadruge, 1961. godina. Uz njih „Priče o Lenjinu“, A. Kononova, izdanje Dečje Novine, 1980. Prijatna i skromna gospođa reče da je svaka knjiga 50 dinara. Pitam je odakle je i čije knjige prodaje. Kaže, radim po kućama kao čistačica, pa ono što mi daju dok čistim police ja donesem ovdje. Preprodam i kupim malo mesa, skuvam paprikaš i imam ručak za dva dana. Odakle ste, pitam je zainteresovano, očekujući da je izbjeglica sa Kosova, iz Bosne, Krajine.
– Iz Beograda sam, imala sam nekad lijep posao, za vrijeme Tita putovala sam u Egipat, evo ove enciklopedije sam kupila baš na tim putovanjima. Danas ne mogu preživjeti od penzije.
Uzimam Andrićeve priče i priče o Lenjinu, a gospođa me preduhitri pa veli uzmite obje za 50 dinara.
Na stogodišnjicu od ubistva ruskog cara i Lenjinove Crvene revolucije, te Proboja solunskog frotna i smrti Gavrila Principa sa kojim je Andrić stvarao „Mladu Bosnu“, čini mi se da sve postaje jasno. Kao da znam zašto se sve ovo dogodilo.
– I šta Vi mislite kako će srpski narod iz ove propasti? – pita me gospođa dok odsutno zurim u knjige, prekidajući moje misaono katapultiranje iz Beograda do Zimskog dvorca u Petrogradu i nazad na Kajmakčalan.
Gledam u knjige koje plaćam 50 dinara, pa u sirotinju oko sebe, u Beograd siv, ružan i ponižen.
„Pokajanje nam je potrebno, iskrene i gorke suze pokajanja! Sve ovo sami smo zaslužili. I to što ste danas na ulici zasluga je Vaša, sve dok pamtite najgoreg tlačitelja kao dobročinitelja, nema nam pomoći. Naše narodno izdajstvo ogromno je i teško otplativo. Za 50 dinara prodani su Solunci i Kosovo odjednom.“.
Izvor: Goran Lučić / Slobodna Hercegovina
Be the first to comment