Potreban nam je nov izraz umjesto riječi „seljačina“

Seljačina nije srećno skovana riječ, kaže muzičar i pisac Marko Šelić Marčelo. S njim smo o tim podjelama na urbano i ruralno razgovarali pred njegov nastup 22. avgusta u Mokrin Houseu, kojim je zatvorio prvi „Rurban Day“, koji upravo spaja ta dva pojma.

NOIZZ: Kao urbanoj beogradskoj faci, a rođenom Paraćincu, koliko te nervira ta podjela na ruralno i urbano, elitu i seljake?

Marčelo: Ako elitu zamislimo kao skup istinski izuzetnih, najuspješnijih pojedinaca koji nisu usput oboljeli od snobovluka, pa su kadri da svojim primjerom nadahnu druge – to bi mi imalo smisla. Mislim da su naši stvarni neprijatelji palanački mentalitet i nekultura, a njih ćete naći i na selu i u gradu, pa to smjesta problematizuje „granicu“ ruralno-urbano. Zato „seljačina“ nije srećno skovana riječ, jer može da zazvuči kao aludiranje na čovjeka sa sela i da tako počini nepravdu gomili krasnih ljudi. Treba nam nova, preciznija riječ da opiše onoga ko je notorno neotesan, bahat, moderno primitivan, operisan od svakog ideološkog i kulturološkog morala, sav uronjen u kič, u plitko i na svaki zamisliv način bijedno i glupo, oran da širi nekulturu zarad ličnog bogaćenja, i uz to potpuno nepostiđen svim tim. Kandidujem riječ „IDJ“, recimo. Tu su jedine stvarne granice, sve drugo je banalno tupljenje o geografiji i porijeklu.

NOIZZ: Šta je uopšte u današnjoj Srbiji urbano? Od čega taj status urbano zavisi?

Marčelo: Sećam se da smo kao srednjoškolci u malom gradu voljeli da istaknemo: mi spadamo u urbane. Tad je to valjda imalo smisla, ili nije, ali makar znam na šta se mislilo: na suprotno od dizelaša, fensera, narodnjaka. Danas, kako ti rekoh u prethodnom odgovoru, mislim da su ti izrazi promašeni. Kad uzmeš muziku za primjer, ono što se posljednjih godina „prourbanisalo“ u svojoj je srži upravo ono što je prije dvadeset godina bilo „seljoberski“. Kao klinac, mislio sam da su novokoponovani narodnjaci neka vrsta zla, suprotna obala od naše, negativ našeg sistema vrijednosti i estetike. A sada moram da primjetim da su organski narodnjaci benigna pojava u odnosu na ove GMO kulturološke kentaure, na mrtvo ime ljute što nisu uspjeli u onome što su originalno namislili, pa se svete publici, svemiru i ranijem sebi tako što proizvode kič kakav „čistokrvnom“ narodnjaku na pamet ne bi pao ni pod teškim drogama. Zato opet kažem, radije bih se danas bavio podjelom na ljude usmjerene ka kulturi i umjetnosti na jednoj i proizvođače/konzumente kiča i besmisla na drugoj strani. „Srednja klasa“ bili bi oni što se kriju iza slogana kao što su „ma ja to samo za pare“ i „ja svoje odrađujem profesionalno“. Oni su vrlo daroviti da smisle objašnjenja zašto je njih, eto, nužda baš stisla, a nas ostale nije. Oni nisu imali izbora, a mi jesmo. Oni su morali, a nama je bilo lako. Gotovo nikad nije zaista tako, i to njihovo ogledalo najbolje zna.

NOIZZ: Vidiš li ti razliku u publici u ruralnim i urbanim sredinama?

Marčelo: Vidim razliku među sredinama kojima je češće ponuđen kulturan program i onima gdje nije. A to ne mora da ima veze s veličinom mjesta. Naprosto, kultura je osjetljiva biljčica, traži mnogo njege i brižljivosti. Nekultura je korov, sama se širi i organizuje. Ako pustiš, nema nikakve sumnje šta će pobijediti.

NOIZZ: Kako premostiti tu granicu?

Marčelo: Upravo staranjem i upornošću. Pa i tad, borba nije ravnopravna. Ali makar liči na borbu. U suprotnom, pričamo o pokoravanju. O pokorovnjavanju.

NOIZZ

 36 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.