Od onog časa kada je ugledao svoj lik u nekom razbistrenom vodenom ogledalu, čovjek je pokušavao da taj lik sačuva i upamti, upisujući ga u prašinu ili urezujući u drvo i kamen.
U narednim milenijumima Božanska „lica“ su sa pažnjom i znanjem urezivana i vajana, sve do ikona koje su ljudsku potrebu da vidi Boga pretvorile u visoko vrijedno umijeće „spuštanja“ duhovnog osjećaja u materiju. Poštovanje i svetost tog oslikanog lika pokazuju pravu vrijednost slike bez koje nema ni artikulisane duhovnosti. Jer ono čemu se klanjaš to ćeš i da živiš!
Na toj niti živio je kroz vijekove i odnos našeg naroda prema slici i onome što je dostojno slikanja. Smatrajući sliku pečatom na koji je korisno otisnuti samo ono vrlinsko i ljudsko, jedino ono sa čim je moguće izaći pred heroje i svece, dakle otisak života koji svjedoči o čovjeku kao djelu Božijeg zamisla.
U Hercegovini su naše stare porodice pažljivo birale dan koji je bio određen za porodično fotografisanje. To je bio dan kada se odvajalo sve vrijeme da se ostavi otisak za daleka buduća pokoljenja. Za neki daleki plod da bi znao svoj korijen. Obučeni u najljepše ruho i sa slavskim nadahnućem, noseći u srcu one čiste energije bez kojih se ne može u častan život, krenuli bi kod fotografa. Pažljivo bi napravili raspored, tako da u prvom redu budu najstariji i najugledniji članovi doma. Mlađi muškarci bi sjedali uz oca koji je bio srijeda tog porodičnog jata, poput visokog hrasta među brijestovima. Žene bi obično stajale iza muškaraca, naizgled neprimjetne poput trske oko brijesta, koja i kad se brijest salomi pod udarom oluje ostane nesalomiva. Baka, Velika Majka, sjedila bi uz domaćina. Manju djecu držale su u naručju majke, a djevojčice uza se, dok su dječake u krilu nosili očevi i stričevi.
Te fotografije bi kasnije bile uramljene, najboljim ramom od punog drveta, sa rezbarskim ukrasima i okačene u prostoriju u kojoj se slavi i objeduje. Uz nju je jedino stajala ikona porodičnog sveca. One i danas izgledaju posvećeno i traže od posmatrača poštovanje. Jer su sa posvetom visokih načela Božijeg zakona i nastajale.
Danas je fotografija postala najlakši način da čovjek svoju obijest, glad za pažnjom i bahatost svoje nesavršenosti pusti u svijet. U onaj svijet pun zadaha i idola strasti. Takve slike ne traju, one se privide i nestanu.
Danas je fotografija postala najlakši način da čovjek svoju obijest, glad za pažnjom i bahatost svoje nesavršenosti pusti u svijet. U onaj svijet pun zadaha i idola strasti. Takve slike ne traju, one se privide i nestanu.
One stare, potamnjele od vremena, na zidu stare kamene kuće, jedine su moćne da čovjeka zaustave u nevremenu pogrešnog života, nudeći mu put. Put ka postojanju u kome je vrijedilo umrijeti da bi se živjelo. A živjelo se za Zajednicu, Poštovanje, Ljubav i Život.
Goran Lučić
Izvor: slobodnahercegovina
Ostavi komentar