Gatanje
Đavolska lukavstva su mnogobrojna i raznovrsna, pa ih običan čovjek teško može razaznati. Đavo preko svojih slјedbenika uvijek je zavodio, ili bar pokušavao zavesti neiskusne. Mnogi vjeruju da gatara ili vračara može da pogodi sudbinu. Pojam gatanja nije strogo odijelјen od pojma vračanja, pa se ovi pojmovi i poistovjećuju.
Vračare su postojale u skoro svakom selu. I lјudi, suočeni sa nekim problemima ili gubitkom, odlazili su kod njih i tražili pomoć. Vračare su uglavnom kazivale lјudima kako je neko na njih bacio čini, prokleo ih ili uvračao!? U svojoj obmani, vračare su se uvijek služile pominjanjem Boga ili radnjama koje su vezane za Boga, svece, krst ili crkvu.
Postoje razna gatanja. Ovom prilikom navodimo gatanje po pleću. Opisujući starine i narodne običaje zabilјežene u hercegovačkim krajevima, Luka Grđić opisuje gatanje po pleću u „Bosanskoj Vili“ (broj 9, str.138). Citat:
„Čašica od pleća zove se kuća, ako je čašica puna, onda vele biće puna kuća i rodna godina, ako im je čašica udolјena to je znak da neće roditi godina i da će kuća biti prazna. Ako u čašici ima rupa kao ubod od noža ili igle, to zovu raka (grob), te vele da će neko umrijeti iz kuće; ovu raku treba sravniti sa nosilima, nosila se gledaju na rubu od pleća, tj. onomu od mozga, pa ako ima pukotina što teče od donjega kraja, te se more palcem do prvog žgloba pritisnuti, to je onda sigurno mrtvac iz kuće, ako li se ne more vako pritisnuti, no je na više uz pleće, vele da nije u kući no u rodbini. Mala pukotina znači malo čelјade, a velika veliko. Ako u čašici pleća ima neka traka do na sred nje, to se zove put, ako je traka ili pukotina šira u čašici unutra, onda je put iz kuće, a ako nije nosila na pleću, znak je da će se iz kuće đevojka odvesti. Ako je traka šira pri vrhu čašice, onda je put u kuću, te vele da će se neko oženiti, ili ako kućno čelјade ima đe u svijetu, vele da će se kući povratiti. Žila od pleća na vrh čašice zove se konjski jular. Ako je žila jednostruka i uglađena, onda je tvrd jular i dobri konji; ako li je dvostruka, trostruka i neuglađena, to je znak da nije dobra ona godina za konje. U koga pleća ima oko čašice kožica kao opna od jaja, vele da je ta kuća dužna što manastiru ili kome drugome vakufu. Posred pleća gleda se bešika, odmah ispod čašice. Na ravnoj strani pleća, što se sa vrh čašice palcem do prvog žgloba pritiska, ako ima ubod to je bešika. Ako je ubod bliže krsta, onda će se u kući roditi muško, ako li je bliže mozga onda je žensko; ako je ubod dolјe niz pleće, te se ne može sa vrh čašice palcem do prvog žgloba pritisnuti, tad će biti u rodu. Ona kost što je niz pleće izmetnuta zove se krst. Na vrh krsta do čašice gleda se kakva je u domaćina ćesa, tj. ima li novaca. Ona guka na vrh krsta pri pleću, pokazuje dug, a ona pri vrhu pokazuje gotovinu ili ćesu. Ako na ćesi ima zub (malo rasječeno) vele neko će domaćinovu ćesu zakinuti. Na polјicu izdignute kosti, tj. krsta, gleda se tor i u trgovini napredak. Ako je bistro, vele zelen tor; ako je mutno to je znak da ima dosta ovaca. Ako kroz mutno ima žičica tanko-crvenijeh, pa idu kući, tj. čašici, predskazuje napredak; ako li idu od kuće, predskazuje zlo po hajvan ili trgovinu. Što su žičice bliže kući ili čašici, to će se prije dogoditi.
Površina izdignute koščice ili krsta, zove se guvno. Ako je površina široka biće rodna godina i dosta žita, ako se krst povio na stranu prema mozgu, te se pleće na prstu dići more: biće godina berićetna. Ako li je na protivnu stranu; i što rodi neće biti berićeta. Na dnu pleća iza krsta gledaju se goveda. Tako će ti vještak naći i prebrojiti koliko ima u domaćina goveda. Svaki ubod na ovom malom polјicu znači goveče. Pri dnu baš, na samom krstu, đe se i tor gleda, gledaju se pčele. Svaki ubod znači košnicu. Ako je kost iza krsta oštra, vele da je zla domaćica. Ispod čašice oko vrha samoga krsta, imadu dvije rupice: ona rupica što je k mozgu okrenuta, zove se vezir (valija), pa što je gođ bliže kući, to će za dulјe biti; vele: „utemelјio se;“ ako li je odmako od kuće i izišao iz prave linije, vele: „na putu je,“ – ako li rupice nema nikako, nema ni valije tj. promijeniće se. Prema ovoj rupi ima druga rupica s drugu stranu krsta, koja se zove vaška. Ako je blizu kuće, vele: „čuva tora“ – ako li je odmaknuta, govore: „odnijeće što lupež ili vuk“. Samo dno pleća pokazuje jaram. Ako je dno pleća debelo, dobri su volovi; ako li je tanko rđavi. Ako je dno pleća na srijedi preštunuto, zove se „slomlјen jaram, te vele krepaće jedan vo i neće se imati s čim orati. Prostor od jarma do čašice i krsta do mozga, zove se polјe. U polјu gleda se vojska, od krsta svak sebi gleda, daklen od mozga je neprijatelј. Ako je viša vojska tj. oni oblačak po pleću od krsta, znak je da je onaj narod koji gleda u ono pleće jači od neprijatelјa, ako li je oblačka više od mozga onda protivno. Ako ima tankijeh ili debelijeh trakova iz oblaka u oblak, pri kojemu su kraju deblјi trakovi, ona će vojska nadvladati. Ako je nasred pleća odvojen oblačak, a svakud po krajevima pleća mutno, to se zove muasera (zatvor). Ako li je oko oblačka svakuda čisto onda je skupština. Ako je oblak za jaram svezao, pa se posredini pleća niz polјe pružio, to ne znači vojsku, nego vrijeme tj. kišu ili snijeg. Po pleću niz polјe oni ubodi i pâre, znače poginule lјude. Ako je pâra viša i dublјa, to je znak da će veći glavar poginuti, ako li je pâra manja, onda manji. Sami ubodi predskazuju proste vojnike. Ako su pâre ili ubodi bliže krsta, to će onda izginuti vojska onoga, koji gleda; ako li su do mozga, onda neprijatelј. Što su pâre ili ubodi bliže kuće ili čašice, to će se prije dogoditi. U narodnim ustancima narod je uvijek od krsta, a država od mozga.“
Vjerovanje u sudbinu
Vječito je pitanje: Da li je sve što se događa promisao „nečeg višeg“ ili je to rezultat samih nas?
Čovjek svoja djela obavlјa sasvim slobodno, bez ikakvog spolјašnjeg ili unutrašnjeg primoravanja, ali za svaki događaj koji se desi, siguran je da se nije morao baš tako desiti. Ljudi su vjerovali u postojanje nečeg „višeg“, što su nazivali sudbinom, a koja se ne može izbjeći, ni vremenom, ni prostorom.
Uprkos učenju crkve, u Hercegovini je bilo rasprostranjeno narodno shvatanje o sudbini ili usudu. Mnogi vjeruju da su sudbinom unaprijed i bezuslovno predodređene okolnosti, postupci i radnje u životu svakog čovjeka. Prisutne su izreke: „Od sudbine se ne može pobjeći“, ili: „Tako je zapisano“, ili: „nema smrti bez suđenog dana“.
Među lјudima, pripadnicima različitih vjera, oduvijek se pridavala važnost i pažnja onima za koje se vjerovalo da nešto „znaju“. To se obično mislilo da vjerska lica (popovi, kaluđeri, hodže) imaju moć da pored molitve Bogu mogu čitati lјudske sudbine i pomagati lјudima u nevolјi. Vjerovalo se da oni posjeduju neke posebne knjige u kojima je „zapisana“ sudbina. Za hodže je posebno karakteristično pisanje zapisa (to su znakovi, brojke, tajanstvene riječi ili sadržaji iz Kurana, koji se prave radi, kako se kaže, „uroka, sihira, nameta svih vrsta i duševnih trauma“). Takođe, zabilјeženi su slučajevi da su i hodže nevolјnike upućivali pravoslavnim sveštenicima radi molitvene pomoći.
Kod naroda Hercegovine postojali su lјudi koji su se bavili gatanjem, proricanjem, vradžbinama i sl. Jedan od vidovnjaka i proroka, koji je najviše zastuplјen u pričama naroda ovoga kraja, bio je Mato Glušac (1774-1870), rođen u Koritima (između Bileće i Gacka). Mato je bio svjedok burnih događaja iz istorije 19. vijeka. Viđao se u mnogim krajevima, hercegovačkim i crnogorskim. Kažu da se nikada nije krstio ni u crkvu ulazio! Umro je u Bjelopavlićima, blizu Danilovgrada. Na mjestu gdje je pokopan, nedugo poslije njegove smrti, nikla je košćela, čije su se žile tako razgranale da su sa grobnicom činile jednu cjelinu. Matova „proročanstva“ su brojna; neka su sačuvana u štampi, literarnim ostvarenjima, i u usmenoj narodnoj tradiciji Hercegovine, Crne Gore i šire.
Poznat kao „vidovnjak, prorok i isposnik“ bio je Drago Spaić (1861 – 1939) iz Graba (Zupci, Trebinje). Jedno od njegovih djela je „Božija riječ ovoga vijeka sa otkrićem i poukom“ izdato u Mostaru (Štamparija Dudić) 1925. godine. Svjedočanstvo Draga Spaića o viđenju svojim očima Gospoda Isusa Hrista objavlјeno je i u Vidoslovu – Saborniku Eparhije Zahumsko-Hercegovačke (broj 3, 1994. godine). Naime, viđenje se desilo u avgustu 1934. godine.
U svakom slučaju, zavisno od sredine i svijesti naroda u vremenu i prostoru živlјenja, svi vidovnjaci i proroci su zauzimali svoje pripadajuće mjesto.
Velibor Šipovac / Leutar.net
Ostavi komentar