KAKO VOZITE AUTOMOBIL JE ZNAČAJAN POKAZATELJ VAŠE LIČNOSTI

Kada se spomene vožnja automobila i Balkan, sigurno je da nas prvo sve to asocira na veliki broj saobraćajnih nezgoda, nestrpljivost i stav da su muškarci bolji vozači od žena. Neki imaju uvjerenje da su muškarci stvarno bolji vozači, neki da su žene sigurniji, a šta kaže stvarnost i nauka o svemu tome.

Biti vozač znači samostalnost i spremnost kretanja kroz život bez drugih. To je značajan pokazatelj naše ličnosti. Vožnja se može opisati iz fiziološkog i psihološkog ugla.

Mozak čovjeka se sastoji iz dvije hemisfere. Evolucijom, muškarci imaju više razvijenu desnu , a žene lijevu hemisferu. Desna hemisfera je dio mozga koji je zadužen za vizuo-spacijalnu inteligenciju. To se odnosi na prostornu snalažljivost, na praktičnost, na fizičko opšte manipulisanje. Istarživanja pokazuju da se taj dio mozga odnosi na ovdje i sada. Kinestetičko učenje u slikama. To znači, osjetiti trenutak i u istom donijeti brzo mišljenje o njemu, dodijeliti mu miris, zvuk i ukus.

Dok je lijeva hemisfera zadužena za lingvističku sposobnost. To se prvenstveno odnosi na jezičku sposobnost. To može biti sposobnost količine usvojenih i obrađenih jezičkih informacija, opširnost i brzina govora. Lijeva hemisfera se odnosi na juče i sjutra, povezano u danas. To je detaljisanje i analiza, kroz metodičko i linearno razmišljanje.

Tu se izvodi zaključak da muškarci su predisponirani da budu bolji vozači na opštem nivou, zbog brže sposobnosti reagovanja i prostorne orijentacije. Žene su verbalno jače i zato pričaju 3 puta više od muškaraca i mogu da prate više razgovora u isto vrijeme. Što se tiče vožnje, generalno su pažljivije, plašljivije i adaptiranije, ali duže vremena odlučuju i dublje analiziraju, zato sporije i reaguju.

Međutim, činjenica je da su muškarci procentualno mnogo veći uzročnici saobraćajnih nezgoda.

Iza brze, „lude“ vožnje stoji mnogo psihičkih determinanti. Uopšteno, genetski i kulturološki spadamo u podneblje koje važi za nesptrpljive vozače. A šta je pozadina nestrpljivosti? To je osobina koju karakteriše nesposobnost trpljenja dolaska do cilja (ostvarenja želje). Znači, u životu imamo neke želje, ostvarljive i neostvarljive i nemamo jasno postavljene granice o njihovom isčekivanju i ostvarivanju. U novije vrijeme češće se čuje naziv tolerancija na frustraciju. Balkanci imaju slabu toleranciju te vrste. To je na mnogo drastičijem nivuo nego u mnogim drugim zemljama u Evropi.

Ustvari, kako vozimo, tako živimo. Agresivna vožnja proističe iz samodestrukcije i destrukcije prema drugima. To znači, ako nemamo sposobnost da trpimo i čekamo na ostvarenje želja, onda svoju unutrašnju ljutnju okrećemo ka sebi (upravo jer „nismo sposobni“) ili ka drugima, jer su oni krivci neostavrenja naših želja.

Ako se u životu ne poštuju pravila, onda će se u vožnji praktikovati isti stil življenja. Ako se živi s uvjerenjem da smo mi važniji nego drugi, ili da bolje znamo nego oni, onda će vožnja izgledati kao neko nestašno dijete koje kupi prvi bicikl i misli da je on najvažniji učesnik u saobraćaju i da ima prednost u svakom momentu.

Ako smo prekomjerno vaspitani, adaptirani i poslušni, onda ćemo voziti polako, sigurno i staloženo. Ali ćemo biti anksiozni u vožnji. To znači, bićemo opterećeni svim dešavanjima u saobraćaju. Preispitivaćemo se da li smo sve dobro uradili, šta drugi misle o nama kao vozačima, kako ćemo naći parking mjesto i kako se uparkirati.

Ako smo optimalno vaspitani, zreli i vožnju shvatamo kao potrebu i luksuz, onda ćemo biti opušeni oprezni vozači, koji vožnju ne doživljavaju kao takmičenje i uživaju u njoj isto kao u drugim zadovoljstvima. U saobraćaju se misli i na sebe i na druge učesnike, jer su svi učesnici podjednako važni. To nije nikakav oblik dokazivanja sebe, već prosto jednostavniji, brži način da se stigne do određene lokacije.

A ko su ljudi koji nisu vozači? Prosto, to su zavisne ličnosti, koje osjećaju sigurnost u drugima, a ne u sebi. Oni vjeruju da je saobraćaj opasno mjesto. Samo se zapitajte zašto mislite da ste bezbjedni ako vas drugi voze, a niste ako vozite vi. Odgovor je zato što vam manjka sigurnosti u sebe i uvjerenja da vi to možete. A možete, ne biste vjerovali koliko. Možete jer je vožnja automatska radnja i ona funkcioniše ekvivalentno sa vašim doživljajem sebe.

Osamostalite se jer čovjek nauči da živi tek kada je sposoban da živi potpuno sam.

Nađa Pekić
Latest posts by Nađa Pekić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.