KAKO VOZITE AUTOMOBIL JE ZNAČAJAN POKAZATELJ VAŠE LIČNOSTI

Kada se spomene vožnja automobila i Balkan, sigurno je da nas prvo sve to asocira na veliki broj saobraćajnih nezgoda, nestrpljivost i stav da su muškarci bolji vozači od žena. Neki imaju uvjerenje da su muškarci stvarno bolji vozači, neki da su žene sigurniji, a šta kaže stvarnost i nauka o svemu tome.

Biti vozač znači samostalnost i spremnost kretanja kroz život bez drugih. To je značajan pokazatelj naše ličnosti. Vožnja se može opisati iz fiziološkog i psihološkog ugla.

Mozak čovjeka se sastoji iz dvije hemisfere. Evolucijom, muškarci imaju više razvijenu desnu , a žene lijevu hemisferu. Desna hemisfera je dio mozga koji je zadužen za vizuo-spacijalnu inteligenciju. To se odnosi na prostornu snalažljivost, na praktičnost, na fizičko opšte manipulisanje. Istarživanja pokazuju da se taj dio mozga odnosi na ovdje i sada. Kinestetičko učenje u slikama. To znači, osjetiti trenutak i u istom donijeti brzo mišljenje o njemu, dodijeliti mu miris, zvuk i ukus.

Dok je lijeva hemisfera zadužena za lingvističku sposobnost. To se prvenstveno odnosi na jezičku sposobnost. To može biti sposobnost količine usvojenih i obrađenih jezičkih informacija, opširnost i brzina govora. Lijeva hemisfera se odnosi na juče i sjutra, povezano u danas. To je detaljisanje i analiza, kroz metodičko i linearno razmišljanje.

Tu se izvodi zaključak da muškarci su predisponirani da budu bolji vozači na opštem nivou, zbog brže sposobnosti reagovanja i prostorne orijentacije. Žene su verbalno jače i zato pričaju 3 puta više od muškaraca i mogu da prate više razgovora u isto vrijeme. Što se tiče vožnje, generalno su pažljivije, plašljivije i adaptiranije, ali duže vremena odlučuju i dublje analiziraju, zato sporije i reaguju.

Međutim, činjenica je da su muškarci procentualno mnogo veći uzročnici saobraćajnih nezgoda.

Iza brze, „lude“ vožnje stoji mnogo psihičkih determinanti. Uopšteno, genetski i kulturološki spadamo u podneblje koje važi za nesptrpljive vozače. A šta je pozadina nestrpljivosti? To je osobina koju karakteriše nesposobnost trpljenja dolaska do cilja (ostvarenja želje). Znači, u životu imamo neke želje, ostvarljive i neostvarljive i nemamo jasno postavljene granice o njihovom isčekivanju i ostvarivanju. U novije vrijeme češće se čuje naziv tolerancija na frustraciju. Balkanci imaju slabu toleranciju te vrste. To je na mnogo drastičijem nivuo nego u mnogim drugim zemljama u Evropi.

Ustvari, kako vozimo, tako živimo. Agresivna vožnja proističe iz samodestrukcije i destrukcije prema drugima. To znači, ako nemamo sposobnost da trpimo i čekamo na ostvarenje želja, onda svoju unutrašnju ljutnju okrećemo ka sebi (upravo jer „nismo sposobni“) ili ka drugima, jer su oni krivci neostavrenja naših želja.

Ako se u životu ne poštuju pravila, onda će se u vožnji praktikovati isti stil življenja. Ako se živi s uvjerenjem da smo mi važniji nego drugi, ili da bolje znamo nego oni, onda će vožnja izgledati kao neko nestašno dijete koje kupi prvi bicikl i misli da je on najvažniji učesnik u saobraćaju i da ima prednost u svakom momentu.

Ako smo prekomjerno vaspitani, adaptirani i poslušni, onda ćemo voziti polako, sigurno i staloženo. Ali ćemo biti anksiozni u vožnji. To znači, bićemo opterećeni svim dešavanjima u saobraćaju. Preispitivaćemo se da li smo sve dobro uradili, šta drugi misle o nama kao vozačima, kako ćemo naći parking mjesto i kako se uparkirati.

Ako smo optimalno vaspitani, zreli i vožnju shvatamo kao potrebu i luksuz, onda ćemo biti opušeni oprezni vozači, koji vožnju ne doživljavaju kao takmičenje i uživaju u njoj isto kao u drugim zadovoljstvima. U saobraćaju se misli i na sebe i na druge učesnike, jer su svi učesnici podjednako važni. To nije nikakav oblik dokazivanja sebe, već prosto jednostavniji, brži način da se stigne do određene lokacije.

A ko su ljudi koji nisu vozači? Prosto, to su zavisne ličnosti, koje osjećaju sigurnost u drugima, a ne u sebi. Oni vjeruju da je saobraćaj opasno mjesto. Samo se zapitajte zašto mislite da ste bezbjedni ako vas drugi voze, a niste ako vozite vi. Odgovor je zato što vam manjka sigurnosti u sebe i uvjerenja da vi to možete. A možete, ne biste vjerovali koliko. Možete jer je vožnja automatska radnja i ona funkcioniše ekvivalentno sa vašim doživljajem sebe.

Osamostalite se jer čovjek nauči da živi tek kada je sposoban da živi potpuno sam.

Nađa Pekić

Nađa Pekić

Nađa je specijalista psihologije i psihoterapeut transakcione analize u edukaciji. Diplomirala je psihologiju sa prosjekom 9,70 kao student generacije. Oblasti interesovanja su savjetodavni rad, istraživačka psihologija i eklektički pristup psihologije i umjetnosti.
Nađa Pekić

Latest posts by Nađa Pekić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovaj sajt koristi Akismet antispam aplikaciju. Saznajte više o Akismetu..