Glave u pijesku vječitih provincijalaca

Hoćete život u provinciji. Hoćete lokal-patriotizam. Hoćete da vas ujutro bude pijetlovi ili malo blaže od toga, životopisnog etno motiva, bar zvuk kosačice vašeg komšije. Želite li da u gradu svakog mesara il trgovca oslovljavate sa „komšija“, želite li više krtog nego masnog. Hoćete li da se vaša djeca igraju u pijesku ispred garaže vašeg stvarnog komšije i da poslije škole možda organizuju neki izlet do obližnje šume gdje će napraviti kućicu na drvetu. Želite li da idealno i zdravo živite, da vas ne muči smog i vrućina, da hladovinu nađete ispod trešnje i uživate u mrežastoj ležaljci. Hoćete da pravite ajvar od domaćih paprika i pekmez od šljiva, a možda i od šumskih šipaka. želite li sopstvenu baštu. Da li želite da se idealno hranite i uživate u svježem planinskom vazduhu i to sve za džabe. Ako to želite a niste iz male srdine, pročačkajte svoje korjene, možda nađete neki idilični gradić il’ neko seoce odakle potiče vaša familija. Idite tamo i uložite sve što imate da napravite kućicu u nekom selu il’ bar predgrađu gradića od jedva desetak hiljada ljudi. Uživajte u idili koja vam je na dohvat ruke. Prodajte svoj skupi stan u velegradu, ali… morate znati jednu stvar. Sreća ne kuca lako na vaša vrata.

Recimo da ste se doselili i da ste našli posao u nekoj fabrici, da ste napravili kuću i imate sina koji ide u srednju školu. Da ste deset godina od penzije i da uživate svaki minut u životu jedne provincije. Recimo da nemate afinitete prema muzici, slikarstvu, književnosti i da vam je vrh umjetnosti kulturno-umjetničko društvo iz provincije. Pa to je onda idealan grad za vas. Šta mislite da l’ je sve u redu. Sada zamislite da je 1991. i da ste u tom gradiću negdje u Bosni. Još uvjek idealno, zar ne. Niste ni svjesni da će sledeće godine da se dogodi nešto što ni Hičkok ne bi mogao režirati.

Al’ dobro, preskočim tu temu i idemo desetak godina kasnije. Zamislite da ste poginuli u ratu i da vam je familija doživjela egzodus, al’ da se srećno vratila na svoje ognjište. Zamislite da su im dali donaciju za kuću koja je bila devastirana. Zamislite da vaša slika visi iznad televizora i da skuplja prašinu. Zamislite da vam je žena, u međuvremenu, obolila od dijabetesa i da vaš sin sada ima 30 godina i da radi u nekoj pilani. Zamislite da se nije oženio. Zamislite da ta vaša familija živi od usrane plate nekog gazde i mizerne penzije ili državne socijale. Zamislite da se sve to dešava dok vi nepomično stojite iznad televizora ukovani u ram i paučinu, prisutni portretom iz perioda kada ste mladi i puni poleta odlučili da živite u provinciji i gradite srećnu i zdraviju budućnost. Zamislite kolika ste ispali budala. Pa ne baš, niste budala, bili ste samo dezinformisani. Ionako u većim gradovima su ljudi slično proživljavali, nije samo provincija pogođena tim strašnim socijalnim stanjem. No dobro, krenimo malo da analiziramo nasljednike vaše.

Zamislite da vam se sin otrgava od jarma privatnika, da želi nešto da kaže, da želi svoju familiju, da želi slobodu i pravo na izbor. Zamislite da ne radi u pilani, već da je umjetnik, da bar pokušava da se bavi umjetnošću. Zamislite da mu to dobro ide, ili da je dobar automehaničar, al’ je plata tamo gdje radi mizerna. Zamislite da želi da otvori svoju radionicu. Šta mu može pružiti provincija?

Analiza provincije, u slučaju entuzijazma vašeg sina, dok Vi visite iznad televizora.

Da bi vaš sin otvorio privatnu radnju mora da zna sledeće. U provincijama važi pravilo podobnog komšije i nepodobnog komšiluka. Podoban komšija je onaj komšija koji viri u vaš život. To je onaj isti koji vam je seksistički gledao ženu prije 20 godina, a vaš sin sa ostalom djecom iz ulice se igrao u njegovom pjesku, jer je on uvijek nešto gradio na račun države i regresa, dok ste vi dizali kredite. Vidite, taj komšija je danas opštinski radnik, možda neki sitni partijski funcioner il’ bar opštinski odbornik. On odlučuje u svakom slučaju da l’ će vaš sin da otvori tu radnju, a mogao bi da bude konkurencija njegovom rođaku, pa nema šanse da mu komšo izađe u susret. Uz to, Vaš sin nije član stranke i poznato je da voli da laje protiv neke „nepostojeće“ nepravde. Vaš sin je „bitanga“ i stalno nešto zakera, a to komšiji smeta. Vidite još nešto, Vi se nikada niste obazirali šta to komšija radi, dok ste bili živi. Vi ste imali svoj život, svoj solidan posao, a onda ste otišli u rat i poginuli. Komšija je preživio rat, jer je baš od 1992. godine teško obolio od neizlječivog oblika „ravnih tabana, konjuktivitisa i produženog trenutnog ludila koje se kupovalo za 300 maraka i imalo je rok trajanja“. Isto tako je naprasno ozdravio od jedne poslijeratne posjete nekom manastiru u gudurama Crne Gore. On je danas zdrav, pametan i živ, a vi ste čitav život bili bolesni, glupi, a onda i mrtvi. Vaš sin je jedno lupetalo koje kritikuje vašeg komšiju i ne dozvoljava mu da proširi svoju privatničku obrtnu djelatnost na vaše dvorište. Ustvari posvađao se sa vašim komšijom zbog toga što je ovaj htio da bespravno na vašoj zemlji izgradi sušnicu za sušenje šljiva, inkubator za koke nosilje, i još neke „velike“ stvari i sve to je dobio kao donaciju od Opštine jedne romantične provincije. Vaš sin nije mogao dobiti, jer nije u bubnju za srećne dobitnike. Ko mu je kriv kad je glup. Vaš sin ne može obezbjediti glasove na izborima komšiji, jer mu vi niste ostavili veliku rodbinu, niste se vezali, vama niko nikada nije bio potreban. Bili ste isuviše ponosni da vam treba neko, sve ste mogli sami da riješite.

Vi ste vaspitavali djecu da budu mimo stvari koje ih se ne tiču, a komšo je itekako gledao preko vaše ograde mjerkajući to parče vrta kao eventualnu svoju garažu za „tristaća“. Od tistaća on je dogurao do novog mercedesa, a vi do gradskog groblja. Vi ste bolesni ratovali, a on je zdrav bolovao. Tu je najveća tajna zašto je vaš sin bitanga.

Provincije su mjesta u kojima žive ljudi željni veličine. Bolesna potreba lokalnog političara da bude velik i nedodirljiv. Provincije su ona mjesta u kojima uspjeva nicati korov i čiji cvijet je trnovita, neukrotiva , bezbojna ruža, nemoguća za iskreno bavljenje romantičnom botanikom. Ko pokuša da ukroti provinciju taj se rodio na pogrešnom mjestu. Lakše je osvojiti New York nego uživati u čistom zraku provincije. Tamo gdje je čist vazduh nije mjesto za revolucije. U provincijama je svako vrijeme pogrešno, svaki čovjek je pogrešan i svaki aranžmanski okvir je apsurdan. Provincije su ušorane nelagodne staze kroz koje ne treba prolaziti dignute glave sa velikom idejom. Provincijalci će se potruditi da ti saviju glavu do zemlje, jer u provincijama žive ljudi koji ne koriste energiju u svrhu dobročinstva, već u svrhu tlačenja ideja. U provincijama nema ideja, postoji samo interes da se jedan ogrebe, a drugi da klekne i propadne. Ko se ogrebe taj se čuje najglasnije. Rika i buka nije sa revolucionarnog aspekta, već animalnog. Provincije imaju svoj melos i povezan je sa oglašavanjem goveda. Ko sluša neki drugi zvuk, taj mora pasti i trpiti epitete od okoline. Pa kako čovjek da sluša jazz i razumije pozorište kad je u komšiluku na ispaši stado ovaca koje su u vlasništvu lokalnog političara. „Atomsko Sklonište“ je davno proreklo; „ U sred te puste i nepotrebne raskoši, primjećujem da gajite svinje i kokoši“. Ne znam da li su mislili na provincijske političare, al’ su sigurno mislili na neki takav lokal-birokratski soj ljudi. To je u provincijama sve na kvadrat pa na treću.

U provincijama važi jedno jedino pravilo, a ono glasi; „ Zašto da ja i kolega zaradimo po 500 maraka kad ja mogu zavrnuti kolegu i sam zaraditi 300“. Tamo gdje lovci ubijaju pse lutalice po ulicama, vukovi i lisice dave mačke po haustorima. Tamo gdje je mitologija jača od Bil Gejtsa, drekavci se javljaju da sakriju veće probleme nametnute kolotečine. Tamo gdje politika peče volove, narod trpi stomačne bolove.

Šta je, ćutite… visite na zidu i ćutite, nije vam dobro, a imate taj odvratni osmjeh na licu, osmjeh preležane mladosti. Vaša žena koristi insulin i uzdiše na kauču. Sin vam se vratio sa pilane i nešto gunđa dok jede salamu i majonez. Televizor je upaljen i svojim svijetlom treperi preko vaše slike. Noć je i vi mirno ćutite iznad televizora, paučinom zapleteni, prašinom posuti. Vi nemate kijavicu na te prljave, odvratne provincijske paukove mreže. Vama je dobro, vi ste se riješili bijede, a vaš sin i dalje gunđa. Znate li da je dobio danas otkaz! Znate li zašto je dobio otkaz? Ne znate! Evo ja ću vam reći. Dobio je otkaz zato jer ste vi mrtvi, jer vas niko ne poznaje, ne sjeća vas se ni po čemu. Niko vas nije znao ni dok ste bili živi, niste ostavili poznanstva familiji da bi ta vaša žena i taj vaš sin imali neki oslonac. Niste izgradili budućnost, a ostavili ste im bezgraničnu prošlost. Vi ste obična pihtija. Vi ste jedan mrtvi provincijski pacov. Vi ste pušili Drinu bez filtera i razmišljali o pivu kao o Krleži. Za vas je bilo dovoljno da imate danas svoju dozu razmišljanja i onda se niste mogli snaći kad je sve to prestalo da teče. Vjerovatno ste poginuli bizarno, dok ste, recimo, izašli iz rova da urinirate. Vama je uvijek bilo važnije šta će reći komšija, ako se ne odazovete na opštu mobilizaciju. Isti onaj komšija koji je bolestan, ali je bio upravo taj koji privodi dezertere. On je u ratu bio provincijski bog i batina, a vi niste željeli da iskvarite odnose sa okolinom. Vi ste amorfna masa koja se trese od straha kao puding u frižideru. Čak je vaš sin morao služiti vojsku poslije rata, jer bi vas i u grobu bilo sramota da to nije učinio. Vi ne znate kako je biti sin, vi ste uvijek bili samo otac.

I šta ćemo sad. Vi i dalje visite na zidu, ne vidite zlo, ne čujete zlo, ne govorite zlo. Vi ste majmun koji ne osjeća ništa što treba ili bar što je trebao. Niste znali predvidjeti situaciju pa vam i sin počinje ličiti na vas. Ne predviđa situaciju, buni se, larma i viče. Neće niko takvog radnika. Vi bi bili idealan radnik, poslušan kao magare, vjeran kao pas. Da ste bar ostali živi pa da uživate u plodovima svoje borbe, ovako se niste znali izboriti sa situacijom. Samo visite i žutite na zidu. A danas je vaš komšija oženio kćer. Da on je oženio kćer, jer njegov zet je u miraz donio kiosk za cigarete. Vaš komšija se stalno nadopunjava, dok ste vi sinu ostavili orden za hrabrost koji stoji u ladici regala, potrpan zastavom nepostojeće zemlje skinute sa vašeg kovčega. Vi ste dali život za nešto čega nema, a vaš komšija je profitirao na račun vaše smrti.

Provincije žive od takvih ljudi kao što ste vi. Provincije su mjesta gdje logika ima smisao samo ako je podređena interesu manjine. Većina ste vi takvi koji ćutite i koji ste idealni magarci za arbajt sedmokore lepinje. Vi uvijek glasate za komšije, nikada za progres, jer sa komšijom treba ostati dobar, nikad ne znaš kad će ti namjestiti da kopaš kanal za dnevnicu. Progresivno znači maštarenje, nije realno, jer komšija ne može da parira progresu, on bi u protivnom završio na vašem mjestu, a vi ne znate da li bi vam bilo bolje, jer vama nikada nije bilo bolje. Bolje i grob i rob, bolje i pakt i rat. Komšija nema alternativu, jer je on mali bog vaše pogibije i faraon vašem sinu.

Haleluja provincijo… haleluja!

 77 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.