Umjetnost življenja sopstvenog života

U utrobi majke je nastao naš svijet, koji niko nikada neće upoznati osim nas. Naša mala tvrđava, koja pruža sigurnost. Hotel sa pet zvjezdica u kojem se boravi devet mjeseci. Hrana, piće, bazen, sve besplatno. Posle toga luksuza nije se lako navići na spoljni svijet.

S prvim udahom, kao novorođenče, osjetih ljepotu života. Taj udah vazduha prvi put ujedno je i prvi bol koji osjetih zbog širenja pluća. A onda malo bolje pogledah oko sebe i shvatih da oko nas postoji neki novi, bučniji svijet. Pa da, to sam ja, tek rođena na vjetrometini života koji liči na lavirint. I dalje tražim sigurnost majke, čiji otkucaji srca me podsjećaju na hotel sa pet zvjezdica. Nije lako priznati, ali ta nova sredina je mnogo šira i nekako nije jednostavna. Ljudi me uzimaju sa ruke na ruku, smiju se, štipaju za obraze i pričaju na koga ličim. Ja ne shvatam da ne razumiju moj jezik. Vičem na glas da me ne gnjave, da ličim na sebe, ali oni… kao da me ne čuju. Shvatim da ne znaju moj jezik. Kažu ljudi da ću naučiti da pričam, a ne znaju da se prvi jezik ne uči nego usvaja. Ako ne vjerujete, pitajte Čomskog.

I eto, propuzah, prohodah i stadoh na svoje noge. Dobar osjećaj. Nekako sam više svoja. Trčim, padam i na kraju shvatam da moram sporije, sigurnije i sama. To sam ja, moje noge, moj život, moja budućnost.

Danas, vidim da se taj moj stav nije slagao sa porukama koje sam usvajala kroz djetinjstvo. Bilo je baš suprotno. Brzo, nesigurno i sa drugima. Jurila sam tako godinama, ali sam se umorila, bila preplašena i nikako svoja. Ako mi ne ide takav tempo, ako to nisam ja, zašto da nešto ne promijenim! I tako, mijenjah sebe iz korijena, ono što me boli, ono što se ne uklapa u mozaik mog življenja. Vidim ljude okolo sebe koji me pitaju mnogo toga. To su nekakve lične stvari, neki odgovori bez postavljenog pitanja, neki savjeti bez traženja istih. Sve to tinja tako godinama. Kultura u meni mi je kočnica da se branim. Da kažem „Dosta!“ Čudno! Kako kultura u nama može da bude loša po nas? Mi je samo tako zovemo, a ona ima drugo značenje. To je ustvari strah od sopstvenog mišljenja, težnja da ugodimo drugima i kompromis sa egom. Vrištala bih rado! Na sav glas. Rekla bih svijetu ko sam ja. Ipak, ljudi smo, nema potrebe za vikom. Razumjećete me i bez povišenog tona.

Želim da kažem da sam ona stara ja, ali na novi način. Neko ko se iz srca smije na sav glas. Kažu da je neko nestretno vrijeme, ali ja ne vjerujem u to. Sretno je onoliko koliko mi umijemo da ga živimo. Naše vrijeme je naš život, naše želje i ljubav koju mi želimo. Nevažni su svi dokoni ljudi koji znaju o meni više nego ja. Sporedni su svi oni  ljudi čije mišljenje nema nikakvu težinu u donošenju mojih odluka. Ovo je ipak moja glava. Ovim venama teče moja krv, krv nastala u hotelu sa pet zvjezdica. Ovo srce ne zaslužuje da ne bude srećno.

Shvatam da je ovaj svijet isti onaj hotel A kategorije ako mu mi damo tu vrijednost. Da treba da naučimo da živimo najbolje što možemo. Snagom svoje volje sam izgradila svaku ciglu života, a mirnoćom naučila da čujem. Umjetnost je iz čuti naučiti i iz htjeti uspjeti. Umjetnost je apstrakcija življenja.

Život je umjetnost!

Nađa Pekić / Leutar.net

 53 

Latest posts by Nađa Pekić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.