Imati sve, a nemati sebe je definicija neimaštine

Prazne prodavnice, prazni frižideri i prazni stomaci – tako je izgledalo djetinjstvo devedesetih. Neimaština. Sjećam se i dalje ukusa domaće čokolade koju je majka pravila od mlijeka u prahu dobijenog u humanitarnoj pomoći. To je za mene bio jedini slatkiš koji je bilo moguće pojesti tih godina. Sjećam se ušivenih rupa na čarapama. Pravili su ih prsti na nogama jer su moja stopala rasla mnogo brže nego plata mojih roditelja, zato nažalost nisu uvek imali novca da isprate sve potrebe mog djetinjstva.

Ne samo da se sjećam neimaštine, nego i nemanja spokoja. Sjećam se i sirena za vadušnu opasnost, detonacija, probijanja zvučnog zida i šarenog tranzistora na baterije sa kog su se slušale vijesti dok su trajale restrikcije struje. Dok tako kopam po sjećanjima iz djetinjstva, čini mi se da je nesigurnost u Srbiji bilo prirodno stanište u kom su generacije djece bile odgajane.

Kad odrastaš u svijetu u kom je siromaštvo referentna tačka i prosječno stanje nacije, želja za sticanjem čak i najmanje materijalne sigurnosti često se karakteriše kao preambicioznost. A ukoliko uvijek stremiš boljitku – karakteriše se kao bahatost. Kao da tražiš preko ’ljeba pogače. Ako si pored svega još i žrtva audestruktivnog vođenja računa o tome šta okolina misli – uvijek im možeš udovoljti tako što ćeš da poslušaš dva stara malograđanska savjeta koja glase: „Sjedi gdje si“ i „Ćuti, ima i gore“.

Nerijetko se stavlja znak jednakosti imeđu siromaštva i časnosti, a onda analogijom i između bogastva i nečasnosti. Što je netačno i to na mnogo osnova. Prije svega jer je generalizacija, a onda zato što je nefer prema pripadnicima obje grupacije. I onima sa malo novca i onima sa puno novca. Kao da se ukida pravo siromašnima da budu probisvijeti i bogatima da budu pošteni. Čudna je ta ljudska potreba da u potrazi za razumijevanjem svijeta oko sebe, uči samo klasifikovanjem stvari u fioke. Pa u tim fikoma u pregrade. Pa u tim pregradama u fascikle. I ne smije biti odstupanja jer je potencijalni kopernikanski obrt uvijek direktna prijetnja autokratskom sistemu koji je uspješno uspostavljen u glavama malograđana.

Stičem utisak da živimo u jednom licemijernom vremenu gdje jedni te isti ljudi okreću glavu od siromašnih jer misle da su oni sami krivi što su siromašni, a sa druge strane lako osuđuju one koji imaju jer „ko zna kako su to stekli“. To su zaostaci malograđanske svjesti karakteristične za sva drustva a pogotovo za ona posljeratna. A Srbija je olupani ekspres lonac u kom se ne zna šta se kuva. Možda paradjz čorba, možda gulaš, sataraš, pasulj il pihtije. A možda i sve to zajedno. Tu ima i akademika i ratnih profitera i dobročinitelja i kriminalaca i radnika i lezilebovića. Prebogatih i presiromašnih.

Danas, kad su prodavnice i frižideri oko mene puni, a stomak toliko očiglednan da se neupitno zaključuje da sam uhranjen, mnogo toga nije isto kao devedestih. Ali jedna stvar nikako da se promijeni. Stanje svijesti.

Nikako da shvatimo da pare ne kvare ljude. Pare su lakmus papir koji pokazuje već pokvarene ljude. Nikako da shvatimo da materijalno bogatstvo ne podrazumijeva i bogatsvo duha. Niti da materijalno siromaštvo znači siromašan duh. Tada ćemo prestati i jedne i druge da gledamo ispod oka. Mnogi kad se obogate shvate da i tada opet nešto nemaju. To je proklestvo nemanja. Umije da traje jako dugo, i u bogatstvu i u siromaštvu, ali ti čini jednu dobru stvar. Tjera te da postavljaš pitanja i tragaš za odgovorima sve dok ne shvatiš gdje da tražiš ono što ti treba. Jer, u suštini ne tragamo mi za savršenim partnerima nego za ljubavlju. Ne jurimo mi za parama nego za sigurnošću. Ne trebamo lijep izgled nego vitalnost. Ne žudimo mi za tišinom nego za spokojem.

Sve te stvari sastavni su dio blagostanja koje nam suštinski treba. Na putu postizanja tog blagostanja može se podrazumijevati i imanje para, imetka, uspješne karijere i voznog parka. S tim što ne treba da zaboravimo da u jurenju za parama ne odemo od sebe, da u građenju karijere ne srušimo sistem vrijednosti u nama i da u traganju za imanjem ne izgubimo svoje Ja. Jer imati sve, a nemati sebe je zapravo definicija neimaštine.

Blogdan

 44 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.