CRVENE CIPELICE

Iz vremena okupacije u sjećanju mi je ostala italijanska vojna muzika. Kada bi „Militara orchestra“ išla gradom, mi smo je u stopu pratili. U jednom redu bilo je po dvanaest muzičara, sa istim instrumentima. Naprijed su išli dobošari, a na kraju oni sa činelama. Jačinom zvuka podržavali su ostale. Posebno je bio interesantan kapelnik – „maestro„, koji je u iskićenoj uniformi išao ispred. Držao je u ruci dugački, šareni štap sa kićankom na vrhu. Izvodeći razne akrobacije štapom, dirigovao je muzikom. Često bi štap bacao uvis i spretno ga hvatao u ruku. To je kod nas dječaka izazivalo divljenje.

Uz tu muziku, svaki dan u početku rata, dizale su se na jarbol zastave na pijaci. Ponekad, nedjeljom, Italijani su priređivali koncert pored Spomenika. Svirali su razne marševe. Često, odlomke iz „Trubadura„, „Travijate„…

Sa muzikom, na posljednji put otišao je i jedan italijanski vojnik. Taj događaj zbio se u proljeće 1943. godine.

Vojnik Mario Z, komunista po ubjeđenju, često je dolazio u jednu kuću u Bilećkoj ulici. Tu je stanovala O. S., djevojka u zrelijim godinama. Mario se zaljubio u nju. I ona je prema njemu ispoljavala velike simpatije. Italijan je donosio voljenoj poklone, najviše hranu. Davao joj je važnije informacije o dešavanju u italijanskom Gamizonu. Ona je te vijesti dostavljala partizanima. Jednog dana Mario nije došao na ugovoreni sastanak. Nije bilo ni njegove djevojke. Italijanska komanda saznala je za ilegalni rad svog vojnika. Mario je, po kratkom postupku, osuđen na smrt.

Nikada neću zaboraviti taj dan, kada su Marija strijeljali na jednoj poljani podno Gradine. Tu su, kamionima, dovezeni svi. Prvo su iz vozila izašli muzičari iz orkestra, potom oficiri sa vojnim sveštenikom, a onda streljački vod. Na kraju se pojavio osuđenik. Koračao je uzdignute glave, blijed u licu. Ruke su mu bile vezane na leđima. Prije izvršenja presude, nešto je govorio „Colonello„. Potom je sveštenik obavio svoje. I Mario je izgovorio nekoliko riječi okupljenim. Vojnici su na komandu podigli puške i ispalili plotun u svog druga. Muzika je odsvirala neki posmrtni marš. Nekoliko vojnika iz streljačkog stroja su plakali. Bijelim maramicama brisali su oči. Svi su na kraju bili tužni. Taj prizor, i na nas, koji smo sve posmatrali, ostavio je mučan utisak.

Djevojka je ostala živa. Dugo su je držali u zatvoru i ispitivali. Na kraju su je pustili. Oni, koji su je znali, pričali su da je iskreno tugovala za Marijom. Poslije rata napustila je grad.

Ponekad smo na Vojnom groblju u Podgljivlju prisustvovali sahrani italijanskih vojnika. I tada je vojna muzika bila prisutna. Svirali su himnu i posmrtne marševe. Na instrumentima su imali crne trake u znak žalosti. Lutajući alejama, na grobu jednog vojnika uz kamenu ogradu groblja, vidjeli smo u staklenoj kutiji dječije crvene cipelice. Tu ih je, sigurno, iz Italije donijela, žena pokojnika. Dok je ratovao kod nas, postao je otac. Kada smo, poslije nekoliko dana, prolazili pored tog groba, nije bilo cipelica. Neko je ukrao taj dar, namijenjen samo pokojniku.

Posljednje sviranje italijanske muzike u gradu slušali smo na pijaci krajem ljeta 1943. godine. Muzikanti su bili zamišljeni i veoma ozbiljni. Osjetili smo da nešto nije u redu. Saznali smo da odlaze. Napustili su grad mjesec dana kasnije, kada je Italija kapitulirala.

Prije II svjetskog rata, Trebinje je imalo vojnu muziku. To je bio orkestar 29. pješadijskog puka. Kapelnik je bio Slovenac Ljeskovar. Muzika je pratila vojnike na vježbe. Svirala je na raznim koncertima u gradu.

I poslije rata grad nije ostao bez svog orkestra. Vojnu muziku sačinjavali su muzičari došli sa raznih strana. U njoj su svirali Kovanda, Meštrić, Ot, Lilić, Aleksić i drugi. Sve su to bili vrsni muzičari. Dirigovao je Vinko Savnik, kasnije unaprijeđen u čin generala, najveći čin u sastavu muzike JA. Svirali su na raznim koncertima, proslavama, balovima. Brojne Trebinjce ispratili su svirkom, posljednji put, do Podgljivlja. Početkom šezdesetih, muzika se „preselila“ u Sarajevo.

Više nikada nismo imali takvu muziku. Za razne prigode dovođeni su muzički sastavi sa strane. Koštali su mnogo, a muzicirali su osrednje ili slabo. Njihovi neujednačeni tonovi iz raštimovanih instrumenata „parali“ su nam uši. Ponekad je gostovao, veoma kvalitetan, orkestar iz Dubrovnika.

Kasnije je osnovana Gradska muzika od mladih zaljubljenika u note. Nekoliko godina, uživali smo u njihovom muziciranju. Te muzike odavno nema.

 

Piše: Ljubiša Anđelić / priča iz knjige Ugašeni Kandelabar

Foto: pixabay.com

 

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.