Marija Đajić: Lakše je uzeti „pilule za lilule“ i stornirati um, nego uključiti moždane vijuge i suočiti se sa sobom i društvom u kojem živiš

Neustrašiva, jedna od rijetkih koja je u Trebinju javno dizala glas protiv političke okupacije grada, protiv raznih anomalija koje izjedaju umjetnost, ali i koja je bez imalo zadrške radila sve za društvo u kojem živi.

Njen najpoznatiji aktivistički projekat, pored uspješnih uloga u mnogim predstavama, jeste uređenje ljetne scene u Trebinju, koja je bila devastirana i zapuštena. Kako kaže, uložila je i dušu i tijelo pokušavajući sugrađanima vratiti jednu od najljepših scena na otvorenom u BiH, ali je ostala bez podrške onih na koje je računala.

Marija trenutno živi u Moskvi, ali svaki slobodan trenutak koristi da bi se vratila svom gradu, jer, kako kaže, kad god pomisli na Trebinje, prve asocijacije su joj ljubav, porodica, prijatelji i plavo nebo, a to se nikad ne napušta.

„Trebinje je za mene vid nepresušne inspiracije, mali umjetnički raj iz moje mašte. Ta sunčana, kamena i vjetrovita priroda daje mi snagu i hrabrost. Ali, kako vrijeme odmiče, na  Trebinje  sve više gledam  kao na borbu sa vjetrenjačama. Kad god se latim nekog posla, osjetim težinu i kontinuitet  Sizifovog kamena.“

Za mnoge bi ovo što govoriš bilo čudno, posebno jer si glumica, umjetnost i kultura su ti poziv, a za Trebinje se govori da je “grad kulture”.  Koliko danas ovakav naziv odgovara stanju u ovom gradu?

Pa, hajde da se javno suočim sa tom bolnom istinom i kažem da Trebinje nije grad kulture, ali ipak ima sve bogomdane predispozicije da jednoga dana to i postane. Taj dan je poprilično daleko, jer ne postoji jasan plan razvoja kulture, ova vlast je kao i sve prethodne odlučila da ućari na kulturi. Ovdje prosto vlada podanička politika, a znamo da podanički duh rađa provinciju. Oni koji bi trebali da se brinu o kulturi uglavnom su potpuno nekompetentni da zauzimaju te pozicije, pa shodno tome gledaju samo gdje i kako udjenuti sebe, dakle svoju korist stavljaju ispred opšte dobiti, tako da svaka tema u vezi sa razvojem kulture u kojoj se oni ne mogu finansijski “ugraditi” biva osuđena na propast.

Zašto je to tako?

Pa, ako pođemo od činjenice da kultura oslikava način života i sistem vrijednosti  jednog grada, države i njegovih ili njenih građana i građanki, moramo zaključiti da problem Trebinja nije samo u Trebinju. Cijela država ne obazire se na kulturu. U poslednje vrijeme sam čitala kako će se graditi nova zgrada Narodnog pozorišta u Banjaluci. Pa ljudi dragi, ko je to toliko mudar da može tako nešto odrediti kao prioritet u ovakvom stanju, gdje bezbroj mladih dramskih umjetnika, koje je ta ista država odškolovala, nema nikakvu nadu da će se jednog dana ovdje zaposliti u struci. Kako nekome nije palo na pamet da umjesto te zgrade otvori  na primjer “istureno odjeljenje” Narodnog pozorišta u Trebinju ili u nekom drugom manjem gradu. To im jednostavno ne može biti u interesu. A ni umjetnici ne umiju da se ujedine i bore za svoja prava. Dotakli smo kulturološko dno svi zajedno i slika koju šaljemo svijetu nije baš ugodna.

Zanimljivo je da Vi niste čekali da se nešto dogodi samo od sebe, već ste često davali i svoje vrijeme i znanje ne bi li promijenili situaciju. Pokazali ste da se aktivizmom mora boriti za svoj grad. Ipak, koliku podršku takav vid borbe ima u Trebinju?

Pa, evo ja i dalje mislim da se na takav način može postići dosta toga, ali nažalost u Trebinju nemam mnogo istomišljenika. Upravo iz razloga što ovdje ne postoji nijedan vid alternativne umjetničke scene, nema omladine, izuzev par pojedinaca, koja želi i koja je spremna da svojim rukama sama nešto stvara. Veliki je postotak mladih, a relativno inteligentnih i sposobnih ljudi, koji su ostali da žive u Trebinju i konzumiraju „pilule za lilule“, jer je lakše odraditi se nečim i  stornirati um, podići se na veći level ljubavi, nego uključiti te moždane vijuge i suočiti se sa sobom i društvom u kojem živiš. Lakše je baciti šuplju nego kazati šta misliš. Lakše je ići linijom manjeg otpora, utabanom stazom, ne zamjeriti se. Lakše je, jer te raja više cijeni. Čim ti  tražiš nešto više, izdvajaš se iz poslušnog stada, pametuješ i bezobrazan si. Znate, ako ikada moji sugrađani pročitaju ovaj tekst, opet ću biti dugo vremena omražena, jer suočavanje sa istinom je nešto što se u tim kukavičkim uslovima života teško vari.

Iako kažeš da je za tebe Trebinje raj, izvor inspiracije, sa druge strane si morala privremeno otići iz ovog grada.

Nisam politički podanik, niti ću to ikada biti, stoga se podrazumijeva da neću biti na grbači nijedne balkanske države. Nakon završenih master studija  na FDU  u Beogradu,  vratila sam se u Trebinje puna elana i živjela tu godinu dana. No, stanje u kulturi je, kako sam već rekla, takvo da se tamo mogu samo degradirati. U toj podjeli nema sada ko da me čuje i razumije, nema ni onoga od koga bih mogla nešto da naučim. Stoga sam otišla da radim na sebi, da bih se opet jednog dana vratila  spretnija i razumnija. Nadam se da ću istrajati u odluci da svake godine u Trebinju par mjeseci stvaram i odmaram, jer imam dosta želja, snova i namjera vezanih za taj grad, koje ne planiram nikome da prepustim. Trebinje me se tiče i nikada neću prestati njime da se bavim. Biće to jednog dana mali umjetnički raj, ljetna scena će zaživjeti tačno tamo gdje je živjela u Jugoslaviji.

Izvor: Milovan Matić/Buka

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.