Pekićevi citati o čovjeku

Verovatno najintrigantnija ličnost srpske književnosti XX vijeka je Borislav Pekić, pisac koji je imao buran život provukavši neke njegove segmente kroz svoj ogromni literarni opus.

Njegova djela bez obzira na to da li su romani, pripovijetke ili eseji, u svojoj suštini su filozofsko-antropološka razmatranja začinjena ironijom koja je unosila dozu humora, u inače mračne teme totalitarizma koje su ga okupirale.

U citatima, kao literarnoj mikrocjelini, mogu biti satkane velike mudrosti, ali često su to rečenice otrgnute od šire cjeline koje tako odvojene gube pravi smisao, što kod Borislava Pekića nije slučaj. Oni su ovdje mudrosti o duhovnom entitetu ljudskog bića. Pošto je pitanje čoveka kod njega centralno, treba izdvojiti one citate koji ga oslikavaju najbolje.

„Čovjek potopljen u stvarnost gubi od kritičke moći koliko je teška njime zauzeta stvarnost.“

„Čovjek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mjestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.“

„Treba gledati pravo. Jer da se htjelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju djece svoje, a ne djedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.“

„Čovjek ima sve što je potrebno za osvajanje Univerzuma, sve kreativne sposobnosti, imaginaciju, neograničeni egocentrizam, bezobzirnost i prema sebi i prema svim drugim oblicima egzistencije, nagon za održanjem, strah od smrti i osjećaj izabranosti, iluziju pozvanja.“

„U antropološki epos uvelo me je zanimanje za prirodu čovjeka, za njegovu suštinu, a iznad svega osjećanje da živim u tuđem, naopakom, pogrešnom svetu, civilizaciji koja ne saobraća s autentičnim duhom humaniteta, u istoriji koja izgleda kao ljudska ali ljudska nije, ne samo zbog svojih promašaja nego, pa i više, zbog svojih uspjeha.“

„Prvi čovjek postao je s prvom maskom koju je stavio na svoje lice, da dočara demone i umilostivi bogove. Ovu lošu naviku nije izgubio ni do danas. Ima političara koji prostu činjenicu pozorišnog porijekla čovjeka ne bi smjeli da zaborave!“

„Čovjek je kompromis između životinje i Boga.“

„Humana skrama koja čovjeka odvaja od zvijeri tanja je od daha na ogledalu, i u ogledalo se neprestano mora duvati ako želimo da se ona održi.“

„Šta je čovjek bez prošlosti? – Srećan.“

„Trebalo bi zaista da postoji vrijeme za sve, kao što kaže Propovjednik, ali da u tom vremenu ne budemo sposobni da se obmanjujemo izgovorima.“

„Kad se rađa čovjek ne zna šta dobija. Kad umre ne zna šta gubi. U oba slučaja pred njim je i iza njega – neizvjesnost.“

„Čovjek mora osjetiti istoriju u sebi, da bi je stvarao izvan sebe.“

„Stvar nije u tome da postanemo nešto drugo, nego da otkrijemo – šta smo.“

„Čovjek se ne sastoji samo od nagona i čula kao životinja. Ali nije ni duh, jer ima tijelo. Čovek nije ni kamen, jer ne čeka da ga drugi pokrene, nego ima svoju volju. Jedino ga duša od drugih načina postojanja razlikuje. Čovek je neizvesnost. Neuporediva sila brige. Opojnost zebnje.“

„Biti antropolog u prvom redu znači spoznati osnovnu besmislenost svih ljudskih opredjeljenja. Naročito političkih.“

Izvor: kultiviši.se