Neki dan u parku djevojčica od 5-6 godina se zaigrala sa mojim sinom.
„A gdje je njegov tata?“ pita me… „Tata radi…“ odgovaram i čekam da se nastavi igrati.
Ali dijete kao dijete, surovo iskreno i neiskvareno kaže da nju njen tata ne voli. Dodje joj majka pa mi okolo ispriča da je malu interesovalo gde joj je otac i da joj je morala ispričati istinu.
Saznala bi je prije ili kasnije tako da je ova izabrala brži i teži način sazrijevanja… NjU NjEN TATA NE VOLI!!!
Pa ti, nepoznati oče, da te pitam-gdje će ti duša!? Spavaš li mirno!? Kakav je osjećaj imati svoju krv a ne priznati je!? Kakav je osjećaj potrošiti u kafani pare i to „ono“ dijete sresti u parku sa starom loptom!?
Da budemo iskreni, mnogo vas je takvih! Nažalost, mnogo… Ali za to nema opravdanja.
„Nije moje!“ To je najlakše! Eto, moje je samo nekim slučajem liči na tebe… Ko zna zašto…. Znaš ti i zna onaj gore, da će te sve stići prije ili kasnije. I nećeš se moći iskupiti… Jer propustio si mnogo.
Prvi slučajni osmjeh. Onaj kad se beba refleksno smije a ti ubijeđen da se smije tebi…
Prvo oslanjanje na noge, prvi zub… Propustio si strah od noći kad dijete ulazi u nju a ima temperaturu… Gugutanje i glasni smijeh…. Prvo „mama“ i prvo „tata“, širenje ruku i naiskreniji zagrljaj…
Sve si propustio i uporno propuštaš. To se vrijeme neće vratiti a ni parama ga nećeš moći platiti, kad dodje vrijeme za naplatu.
A doći će, prije ili kasnije…
Nema opravdanja! „Neću da se ženim!“ Ko je rekao da moraš da se ženiš!? Možeš biti otac! Muž nije neophodno. Muž nek’ bude neko drugi. Ti budi otac!
Gledam je, preslatka je. Trčkara sa mojim Petrom a ja se plašim da mu ne naiđe tata. Da ne slomi srce ovom nevinom djetetu…
„Moramo ići, kaži pa-pa“ govorim, „Dođite i sutra, biću ovdje sa mamom“ smiju mi se dva plava oka…
Slavica Lazić, Leutar:Net
Be the first to comment