Srbi, elita, sistem – sentimantalna skica

„Ko hoće da svijetli, mora i da gori.“ Viktor Frankl

Program sentimentalne kritike

Riječi elita i sistem, među najpotrošenijim su riječima. Možda će još poslužiti.

Ukoliko čitalac očekuje sad ozbiljnu teorijsku raspravu, i kako su o sistemu kazali Talkot Parsons i Niklas Luman, a o eliti Moska, Pareto ili Rajt Mils, upućujem ga odmah da se ostavi i pođe u neki institut po objašnjenja. Prištediću mu razočarenje. Sintagma sentimentalna skica u naslovu zato i znači podvlačenje razlike. Ako moj način izađe nepraktičan, i ako je moja ideja jedva ostvariva, meni je zbog toga žao. Ja nisam ni kazao da znam lako rješenje. Lako rješenje svagda je – promjena vlasti. A ja mislim da je to nužni ali ne i dovoljan uslov za iskorak.

Ima i praktičan razlog.

Govoriti analitički i vrijednosno o svom vremenu i svojim društvenim prilikama opasno je uvijek, i nepovoljno za čovjeka: danas još više nego juče, a sutra će biti većma nego danas. Jer, ako mu se potkrade kakva osnovana misao, ili zgodna slika, može takav čovjek kome moćniku učiniti štetu, a to znači i – na sebe podići sabotažu, spletkašenje, šikanu, optuženje, ili čak upis u Crnu Knjigu. Ovim će sebe odrezati od osnovnih dobara, neophodnih za normalan i zadovoljan život. A zar se može tada živjeti?

Konačno, je li oprez opravdan zamislimo po ovome.

Ako bi koga zadesila nevolja da mu se, u toj analitičko-vrijednosnoj revnosti, omakne možda i čitav jedan kritički teorem, ne bi se niko dosađivao da mu odgovori razlogom. Ne gubeći zaludu vrijeme na takve jeretičke tlapnje, a vodeći se prvim načelom efikasnosti, prokazaće ga odozgo kao izdajnika svoga roda. I na taj znak, onda, podići će se sjajni heruvim sa ljutoga hercegovačkog kamena da goni takvoga, i da nema smirenja dok do devetoga kruga Danteova ne dopadne, gdje kaznu i podnose izdajnici. Tu da skonča u zaleđenom jezeru, tačno u Antenori, vrteći samo glavom iznad leda. A zlo mu društvo na zlu mjestu: Boka delji Abati i Buozo iz Duera, Bekerija i Đani de Soldanijer, Tebaldelo Zambrazi i Ganelon, redom najužasniji izdajnici roda i otadžbine k’o i on što je u svom rodu. I čudnovata je snaga u toga heruvima, a strašna njegova pojava! Kanda i devet plamenih krila ima kad je kadar uz nevelik napor, a ne trepnuv, da pola nevoljnog naroda svoga baci u Antenoru, samo neumorno bdijući nad dobrom otadžbine.

Ako je gorko plakao vladika Danilo goneći braću otpalu od vjere, rastrgan među dužnost i bol svoga srca, heroji i heruvimi srpski tako su silni danas da bol srca i ne osjećaju, nego samo svetu dužnost: da gone roda izdajnike a od partije otpalu braću. Blagoslovena si zemljo koja imaš takvu stražu! Blagosloven si narode koji znaš dobrotvora, jer si mu i znao podati ključeve svoga grada!

Ali to se vidi da sam već započeo sa sentimentalnostima.

Okrenimo se, dakle, sistemu.

Prizivač sistema, ili prerušeno brbljanje

Samo, prethodno, riječ-dvije o jednoj rđavoj praksi.

Riječ sistem je omiljeni retorski topos prizivača sistema. Ove živine ima na svim stranama, i u vlasti ali više u opoziciji, i ona je, među ostalim, vrlo zaslužna za potrošenost riječi – sistem.

Prizivač sistema uobražava da je vrlo mnogo kazao riječima kao: „Nama je potreban sitem“ ili „Potrebne su sistemske promjene“. Ako prizivač i pojašnjava, što ne radi često, onda potrebu za sistemom dokazuje opštim mjestima i nekakvom apstraktnom anatomijom socijalne bijede, što se jednako zrcali u statistici i klišeu. I najniža demagoška sofistika je tu upotrebljivo sredsvo, a pod sistemskim promjenama zamišlja on takvu najbolju promjenu u kojoj bi gospodin prizivač postao – gospodin ministar. To bi bio pouzdan znak da su promjene – sistemske.

Ambicija je ova legitimna, i mišljenje koje nju prati. Ali ako je smisao riječi sistem da samo beskrajnim ponavljanjem preobrazi gospodina prizivača u gospodina ministra onda je ta riječ prazna magijska formula čiju prirodu mi ne znamo, i samo računamo na neodređeno dejstvo tajne snage koju riječ priziva. Umjesto hokus-pokus prizivač kaže – sistem.

Riječju, gospodin prizivač je jednako duboko potonuo u onaj nesnosni politički verbalizam protiv kojeg navodno ustaje, a o kome je Orvel napisao dovoljno poznatu raspravu „Politika i engleski jezik“. I dvostruko je stanje gore u jeziku praktične politike u odnosu na političke spise, sa kojima već ne stoji dobro.

Što je vrijeme dugo, a pamet slaba – to je glavni uzrok brbljanja u politici. Ovo je npr. do čudovišnih razmjera dovedeno u premijera Republike Srpske – Željke Cvijanovć. Narodu čiji premijer tako nesnosno brblja ostalo je samo – da se stidi.

Ja sad i tvrdim, skupa s Orvelom: veliko čišćenje u našoj Javnosti, akademskoj, političkoj, čak i stručnoj, ima da počne čišćenjem – jezika. Mi strašno brbljamo. Poslije ovoga čišćenja, treba držati na umu drugo: političar se cijeni po djelima, a ne po riječima koje ga ništa ne koštaju i koje se uvijek dovoljno nude da sakriju odsustvo djela i mišljenja.

Oživljenje smisla

Poslije ovoga, vrijedi li još čemu ta riječ – sistem? Ne naročito, ali ipak.

Ko misli da riječ sistem može biti stvarno upotrebljiva i kao praktično načelo, treba da joj da neki, ali određen, sadržaj. To ne znači nužno konkretan sadržaj, jer sistem i počiva na principima; treba biti konkretan koliko je moguće, ali ne konkretniji od toga.

Poslije ovoga, treba ocrtati i program, ili plan rada: kako da se do toga sistema dođe, ili bar kako da se prema njemu krene. Ovo dvoje, dakle, fiksiramo kao prvi uslov ozbiljnog razgovora:

1. jasan sadržaj pojedinačne ideje sistema, i

2. tehnika postizanja toga cilja.

Po tom osnovu onda možemo otvoriti kakvu-takvu argumentovanu raspravu. Sve drugo je nadbrbljavanje.

Govoreći određeno, moguće je dati makar i šire pravce kretanja. Koliko je ta ideja ostvariva, in abstracto ili u datim okolnostima, cijenićemo u drugom koraku. Uzgred kazano, procjena ostvarivosti u praksi nije isključivo stvar logike i argumentacije, nego i snage volje, i odlučnosti, toga koji o njoj misli. Tzv. determinizam i defetistički pogled češće dolazi od slabe volje nego od duboke pameti. Meni je žao ako nekoga vrijeđa ovakav psihologizam, ukoliko ga iskustvo potvrđuje. (Učeći politiku i istražujući pitanje mogućeg u unutrašnjoj politici, treba se stalno vraćati grofu Mirabou, a u njega ima i ovakva riječ: Impossible! Ne me dites jamais ce bête de mot. Riječ „nemoguće“ u politici prezirao je kao – glupu. Bonaparta je dodao da to uopšte nije francuska riječ. Primjera je mnogo.)

Ključna je, dakle – jasnost, pa poslije ostvarivost. Željni smo jasnosti, makar i u širem principu gdje je to nužno. A ako su i apstraktni politički i pravni principi dobro sročeni, i ako podignemo javnost i institucije, onda tu neće vladati arbitrarnost i Prokrustov ležaj, nego hermeneutika i argument, dedukcija i silogizam.

Konačno, tim načinom, ako i promašimo, časno ćemo promašiti. Ne bi bilo prvi put, a ne bi bilo strašno. Može taj promašaj biti još plodan – izazivajući bolju ideju.

Šta je sistem?

Moramo započeti unekoliko apstraktno, i nećemo se zadugo dosađivati tim načinom; a čitalac može mirne savjesti i da preskoči ovaj podnaslov.

U najkraćem, sistem je relativno samostalna i ograničena cjelina dijelova koji imaju svoje određeno mjesto i među kojima postoji određeni odnos. Taj je međusobni odnos, koji se može zakonomjerno izraziti, specifična osobina sistema u odnosu na prost zbir, ili haotičnu gomilu u kojoj bi elementi naprosto stajali blizu, ali sami za sebe, i ne budući ni u kakvom odnosu.

Sistem je, dakle, uređena cjelina dijelova sa zakonom njihovog međusobnog odnosa.

Sistema ima raznih. Složene taksonomije ne spadaju ovdje, i zanima nas samo društveno-politički sistem.

Kod društveno-političkog sistema je, dalje, mogućna dvostruka upotreba: možemo zamisliti u deskriptivnoj (kakav jeste) i u preskirptivnoj (kakav treba da bude) upotrebi.

Koji uzima sistem neutralno, za tu priliku samo hoće da ga razumije, a ne nužno da ga mijenja. Naprotiv, u vrijednosnom smislu primljen, pojam sistema je ideološko-političko sredstvo, doduše apstraktno, koje koristi nezadovoljna društvena grupa upirući da redefiniše prirodu i položaj dijelova u sistemu, ili zakonitost njihovog međusobnog odnosa. Najčešće se želi smanjiti uticaj ličnosti u korist uticaja institucije. Dilema se otvara riječima iz jednog popularnog filma: u potopljenom gradu pametnije je nositi pojas za spasavanje nego posudu za grabiti vodu.

Danas pod tzv. sistemom se u praktičnoj politici najčešće razumijevaju tačno određene ideje kao pravna država i vladavina prava, ideali još za Solona: kao najbolja vlast „šarenog drveta“, tj. ispisanih zakona. Ali to samo po sebi još nije dovoljno, nego prije treba misliti sadržinski: o jednoj racionalnoj i ozakonjenoj podjeli poslova, o institucijama, o javnosti, i o principima koje i ti zakoni, što treba da vladaju namjesto ljudi, moraju da uobliče i izraze.

Time dolazimo do granice praktične upotrebljivosti riječi sistem u politici, jer sistem uvijek tu znači sistem institucija. Tek posebna vizija sistema koju bi ko predložio, ukoliko jasna, govori o vrijednosti svojoj. To znači najmanje tri pitanja:

1. kakvi će biti dijelovi cjeline,

2. kakav će biti odnos među njima koji se može i vrijednosno izraziti,

3. na kraju još – kako to postići.

Što se neko buni, i „priziva sistem“, to još ne govori ništa; jer je jedan put, a deset stranputica.

Srbi i sistem

Apstrahujmo zasad od nacionalne, političke i ustavno-pravne složenosti BiH, od ustavnih nadležnosti Republike Srpske i stepena samostalnosti, od međunarodnih diplomatskih čvorova, Visokog predstavnika i Vijeća za implementaciju mira, i drugih političko-pravnih ograničenja koja su aktuelna.

Pretpostavimo, zasad, da nema vanjskih smetnji, da bismo ispitali unutrašnje.

Prvo je pitanje, i logički i hronološki: jesu li Srbi kadri da naprave moderan i efikasan sistem institucija pravno utemeljenih i pod kontrolom javnosti? Ili bolje – koliko je muke razumno zaračunati nama na ovome putu?

Ja mislim – vrlo mnogo takve muke.

Ne marim da budem zloguki glasnik, i da nosim tešku slavu mračnoga proroka. To je anahrono, i čak za moj ukus i suviše sentimentalno. (Ovdje se sjećam Petra Čadajeva, i sem poštovanja za originalnost njegove sinteze i za neustrašivu dosljednost, ne osjećam slična načela. Ali je zdravo do danas čitati Čadajeva, pogotovu Srbinu, nacionalno svjesnom. Priznajem da je ovaj čudni čovjek bio jednom za mene otkriće.)

Kažimo otvoreno: Republika Srpska, u posljednjih deset godina do danas, živi gotovo bez ikakve vitalne snage, nacionalne i građanske.

Kao nalik pčelinjem društvu kome je matica uginula, koje se još tromo kreće a zapravo je mrtvo i, toga nesvjesno, samo mu jedinke još žive. Takvo društvo broji posljednje dane. A matica je ta minimum vrijednosti, materijalnih i moralnih, na temelju kog minimuma se društvo obnavlja, a bez kojeg sve postaje ili bezglavo komešanje, jagma i haos, ili tromo kretanje na osnovu prethodnog potiska koji sveudilj slabi, i čije se usporavanje može izračunati po Njutnovom zakonu. Mučno je misliti o budućnosti Srpske za pedeset ili stotinu godina u ovim okolnostima.

Zašto mi do danas tolerišemo autoritarne oblike koji nam izjedaju supstancu? Zašto se uvijek zanimamo samo ličnostima i privatnim ili uskim grupnim interesom, a vrlo malo institucijama, javnošću i oblicima demokratske kontrole? Zašto nismo za dvadeset godina od rata bili kadri izgraditi gotovo nijedan efikasan i objektivan sklop u kome bi institucionalna volja zadugo i bar u glavnom likvidirala privatnu volju?

Pokušajmo skratiti dugu priču.

U jednoj crtici uz raspravu o nacionalnom karakteru u Srba, imenom „Osećanje pravde u Dinaraca“, Slobodan Jovanović je ostavio dvije važne ocjene koje, uz njegovo isticanje individualizma kao glavne crte srpskih prvaka i srpske inteligencije, mnogo i danas govore. Kod ovoga, pozivao se Jovanović i na druge pisce kao Cvijića, Radulovića, Skerlića i Bogdana Popovića.

Te su ocjene sljedeće:

1. Srbin ima razvijeno osjećanje za pravdu, ali slabo za zakonitost koja potpuno potire lične obzire, i

2. Srbin ima razvijeno osjećanje za državu, koju drži jednoznačnom sa nacionalnom slobodom, i za koju je zato spreman mnogo da trpi i mnogo se žrtvuje.

Kao dvije stabljike iz jednoga korijena izlaze i ove dvije, naoko protivurječne, nacionalne osobine – iz istorije srpske.

Prvo je stoga, piše to Jovanović, što su Srbi po propasti srednjovjekovne srpske države živjeli i suviše dugo u malim lokalnim i krvnim zajednicama, u kojima su se svi znali i svojakali, a te su se zajednice držale na ličnim obzirima. Otuda je zakon, koji je formalan, jednoobrazan i neličan, nerijetko vrijeđao i samo osjećanje pravde. A odavde se lični obzir prelio i u oblast političkog, pogotovu na teren stranačkog života, kojim dominira predusretljivost spram rodbine i prijatelja nauštrb opšteg interesa, dočim je i stranački odnos izgledao lična veza, nalik kumstvu ili pobratimstvu. Ovo moramo dodati uz Jovanovićevu ocjenu: država se ne može podići na pravdi nego samo na – zakonitosti.

Drugo je stoga što su Srbi stvarali svoju modernu državu izgoneći osvajača i otresajući se otomanskog iga, pa su, kroz takve prilike, prirodno izjednačili ideju države sa idejom nacionalne slobode. (Ovo se izjednačenje države i nacionalne slobode, to ne kaže Jovanović, moglo u Srba, a naročito u zapadnih Srba, samo učvrstiti novim užasnim ožiljkom na kolektivnoj svijesti – pogromom u NDH.) To su nekad nekad slabo razumijevali drugi koji su na Srbe do danas upućeni kao partneri, naročito Bošnjaci, ali i neki zapadnoevropski diplomati. Ovo, naprotiv, dobro znaju srpski vlastodršci i na tom znanju užasno parazitiraju, pa krčme zalihe nacionalne snage za vlastiti ćar. Ali tome ćemo se još vratiti.

Usvojiv to gledanje, zaključujemo da Srbin zaziva sistem kao što dionizijska duša zaziva apolonska načela, ili grešnik ime Gospodovo.

Jedva da mi imamo nacionalne i istorijske pretpostavke za ovo. I ako bismo zbog tzv. evropskih integracija izgubili u perspektivi nešto od svoje kulturno-političke samosvojnosti, koliko bismo na drugoj strani mogli dobiti u ovoj racionalnosti sistema? Na to je pitanje teško odgovoriti, i ne znači nužno da bismo dobili, ali se vrijedi zamisliti. A to su, zasad, uz složeni račun uticaja na privredu i pojačano iseljavanje, glavni razlozi pro et contra koji se mogu dati, jer suverenosti mi ni ovako nemamo, pa je ne možemo tako ni izgubiti. Tek ako bismo je osvojili, mogli bismo uvesti i suverenost u ovaj račun (doduše je ovdje pozitivna tendencija, samo formalno).

Ako Srbin, dakle, govori o sistemu, to je najprije jedan političko-teorijski poklič protivu svakodnevnog iskustva, a onda i dubljeg, kolektivnog, istorijskog iskustva, upisanog u nacionalni karakter. To stoga što on osjeća ili zna da sistem znači rad institucija, dakle, racionalan ustroj državnih poslova i depersonalizaciju državnog života. Zahtjev za sistemom znači tačno zahtjev da se ličnost nosioca javne funkcije rastopi u nadličnom opštem interesu koji je jedinstven, ali samo funkcionalno razdijeljen, radi efikasnosti, na ovu instituciju ili onaj državni organ.

Tako se sistem shvata kao oblik koji treba da savlada i uguši štetne autonomije i samovlašća, tj. čisto lične pobude i sklonosti nosilaca javnih funkcija, za kojim bi se pobudama i sklonostima oni vodili u vršenju tih funkcija, umjesto za opštim interesom. Svako takvo osamostaljenje upravljačkih dijelova je štetno po cjelinu društva i države. Zato cjelina, svojom ukupnom snagom, mora da to savlada i sankcioniše. To znači: veliki sistem mora da likvidira manji sistem, koji je iz njega postao a od njega se otuđio voljom, i koji sad u velikom sistemu svojim životom živi ali sišući besprekidno njegov životni sok. Manji parazitski sistemi u državi bez javne kotrole javnoga rada, bez prave nezavisnosti grana vlasti (pogotovo sudske vlasti, o kojoj se najmanje kritički govori, izuzimajući Dragana Mektića) iskazuju se prvo kao visoko centralizovane, gotovo lične političke stranke, i uske interesne grupe o kojima se u javnosti najčešće i ne zna dovoljno.

Ovo izgleda kao umiveni argument tzv. prizivača okupacije, i žalosno je što posmatrač lijepo vidi da se svaka racionalnost politička i ekonomska indukovala ovdje samo spolja: pritiscima povjerilaca se unekoliko racionališe javna potrošnja, ali za njihov račun, a diplomatskim pritiskom Evropske Unije ponešto se racionališe politički sistem, i opet kad njima to odgovara. Za mnogu našu korist oni nemaju sluha ni interesa, a neka im upravo neracionalnost odgovara: i to je svijet međunarodnih odnosa, očišćen od moralističkog prenemaganja.

Nasuprot, naše „elite“ jedva da imaju volju za ma kakvu racionalnost, s obzirom da mi nismo kadri da napravimo pritisak iznutra. I utoliko je naša odgovornost. U krajnjem je najbolje rješenje racionalnost za koju bismo se sami izborili, ali mi nismo iskazali snagu da svoj interes ustvrdimo u svojoj zemlji, kao što to znaju privatni vlasnici javnih institucija ili strani povjerioci. I utoliko je naša sramota.

Dokle prave kontrole javnog rada i prave podjele vlasti nema, svuda ćemo vidjeti samo ličnosti nosilaca javnih fukncija, i najrazličitije svaštočine, a nigdje konvergenciju ni opšti interes. I stvarnost će nama biti, sa demokratskog stanovišta groteskne, političke ideje kao Čuvar Srpske ili kult Aleksandra Vučića koga podiže SNS u Srbiji – koncepti kvazimesijanski, čisto lični i subjektivni. To su koncepti heroja Republike koji akumuliše i vaninstitucionalnu moć: jedan je i predsjednik, i premijer, i zavod za zapošljavanje, i ministar u svakom ministarstvu, i još drugo po potrebi. Pa je to i vjera u čovjeka pojedinca sa svima ljudskim slabostima od kojih je svagda najvažnija sujeta. I tu je sve samo ljudsko, suviše ljudsko. Tome pojedincu mi onda moramo pokloniti vjeru da će nas njegova čisto ljudska i pojedinačna volja, pamet, i čvrstina – sačuvati. Pokloniti vjeru tome danas, isto je što odigrati ruski rulet sa revolverom u čijem dobošu nije jedan metak, nego jedna prazna komora.

Vrijednosno izopačenje i neracionalnost sistema

Na temelju ovakve vjere dolazi do odnarođenja vlasti, koja se u rojevima činovnika okuplja oko heroja Republike i legitimiše se samo svojim ličnim odnosom prema njemu, i prema najužoj grupi oko njega. Uz ovo, paternalistička priroda vlasti u nas se do danas održala, i nije ni izbliza razgrađena koliko bi morala prema savremenom stanju u političkoj i pravnoj literaturi. Kad se združe ove dvije ideje, lako je razumjeti kakav će se mali Levijatan na njima podići.

Ali umjesto sparušene teorije pogledajmo dva primjera kao dvije slike vrijednosnog izopačenja vlasti i neracionalnosti sistema. Jedan je već istorijski, a drugi je naš, gotovo jučerašnji. Tako je i pravo, da ne ružimo samo svoje vrijeme.

Poznat je slučaj Nušićevog utamničenja zbog pjesme „Dva raba“. Sam je kasnije zapisao o tome slučaju u predgovoru svojoj igri „Protekcija“. Stvar je, ukratko, išla ovako. U aprilu 1887. umru u Beogradu, na pet dana razlike, osamdesettrogodišnja starica, majka dvorskog generala Dragutina Franasovića, i major srpske vojske Mihailo Katanić. Starica se odlikovala time što je rodila sina koji nije imamo nikakvih nacionalnih zasluga, ali je bio visoko u dvorskoj administraciji kao miljenik kralja Milana. Mihailo Katanić, naprotiv, tukao se 1885. na Neškovom visu, kod Pirota, u srpsko-bugarskom ratu, i, braneći srpsku zastavu kad su Bugari navalili da je uzmu, ubio četiri neprijateljska vojnika a pao od pet rana, dvije od zrna i tri od bajoneta. Tim ranama je poslije dvije godine i podlegao, a zastavu je ipak sačuvao, predavši je podoficiru. Desi se tako da sahranu starice pohodi kralj sa svekolikom dvorskom svitom, znatni ministri i oficiri, dokle su svi ovi uticajni propustili sahranu majora Katanića neki dan poslije toga. Na ovo je Nušić u ogorčenju napisao rečenu pjesmu, koja završava dovoljno poznatim stihovima:

„Srpska deco što čitati znate

iz ovoga pouku imate:

U Srbiji prilike su tak’e,

babe slave, preziru junake,

zato i vi ne muč’te se džabe,

srpska deco, postanite babe.“

Za ovo mu je određeno dvije godine robije u Požarevcu.

Da ne istrajavamo na sličnim slučajevima u kojima su i junaci iz posljednjeg našeg rata 1991-1995. skrajnuti, dok razna ništavila uživaju ničim zaslužene privilegije. Pogledajmo nešto drugačiji primjer.

Prošle godine gledao sam na RTRS-u prilog o jednoj osnovnoj školi u nekom naselju, mislim, u blizini Prijedora. U prvom dijelu priloga daje se izvještaj o „teškim uslovima u kojima se nalazi škola“. Snimci onda pokazuju da su „teški uslovi“ pitomiji način da se kaže kako djeca odlaze da uče svaki dan u nekakvoj ruševini koja jedva stoji, sa iskrzanim prozorima i rasturenom fasadom, grijući se do danas na „bubnjić“ na koji se grijao pisac ovih redova odmah po ratu, i sa toaletom nalik onim javnim staništima pacova, podjednako gadnim i zaraznim. (Što najviše darnu u srce, to je prirodna skromnost ove dječice: i kad su ih pitali kako im je u školi, oni su nasmijani kazali – dobro.) U sljedećem kadru: nekakva gospoda nadležni daju izjavu kako se „na problemu sanacije škole radi“, ali pred svojom vrlo lijepom i novom zgradom, čija je „sanacija“ očevidno davno završena. Kontrast između ova dva kadra koji su se smjenili u nekoliko sekundi izašao je slučajno, i utoliko bolje.

Sad, šta je sebi mislilo društvo čija vlast je odavala počast dvorskim babama a prezirala junaka svojih ratova; ili šta o sebi danas misli društvo koje svoju djecu, a to znači svoje anđele i budućnost zemlje, šalje u ruševinu, dok gospodu nadležne drži u staklu i mramoru? I stvarno „srpska deco što čitati znate, od ovoga pouku imate…“

Prema vođima ne treba biti naročito nepravedan, oni su i u demokratiji svagda nevaljalci koliko to mogu biti. Nisu naši naročito gori od drugih, samo su se drugi protiv svojih bolje obezbjedili. Ja mislim da je gotovo svaki čovjek slab eda bi odolio zlim dusima koji kruže oko javne funkcije, iako nije svaki podjednako. Zato su zabilješke o vlasti kao najvećem iskušenju stare koliko vlast sama. Preduzimljivi i promućurni narodi su zbog toga i gledali osigurati se protiv zloupotreba. Bolje je i lakše zaštiti se amajlijom, nego se mučiti kasnije oko egzorcizma. I ta je amajlija – javnost.

Na ovom mjestu se, tako, dodiruju pojmovi kao sistem, elita i javnost.

Idealno, sistem treba da bude tako sazdana mreža institucija koja će u najmanjoj mogućoj mjeri patiti od poroka svojih članova, a koja će u najvećoj mogućoj mjeri dobiti od njihove vrline. Ovo je apstraktno određenje, i nikad neuhvatljivo do kraja, nego samo aproksimativno, kao stalno približavanje i usmjereno kretanje, slično limesu u matematici. To je, dakle, aksiološki princip. Zadatak je zakonodavca, i drugih grana vlasti da se ovi principi konkretizuju u najvećem broju slučajeva, a zadatak je javnosti da sa stanovišta ovih principa sveudilj kontroliše sve odluke.

Kad se onda u ovim uslovima pitamo kako je iskorak moguć, onda se pitamo i o tome ko to može da izvede? Tako dolazimo do pitanja elite.

Elita u sentimentalnom oku

Jedna je glavna razlika između našeg i onog vremena u kome je napisana pjesma „Dva raba“. Ono je vrijeme imalo elitu, i najizvrsniju elitu srpsku, s kraja 19. i početka 20. vijeka. Rečenog Nušića koji je išao u zatvor zbog kritike kralja, ali koji nije zbog razilaženja sa vlastima zamrzio i državu; i koji se sa Dučićem i Ribnikarom prvi upisao u dobrovoljce povodom aneksione krize 1908. Rakića koji nije samo pjevao o Gazimestanu nego je ostavio konzulat i otišao kao dobrovoljac na taj Gazimestan kad je zemlja branjena i oslobađana, recitovao dobrovoljačkom vodu na Gazimestanu svoju pjesmu „Na Gazimestanu“, i sa prvim oslobodiocima ušao u Prištinu; Skerlića što je odbio poziv kralja Petra na večeru, koga je inače cijenio, ali budući ubijeđeni republikanac držao svoje načelo protiv soareje sa jednim monarhom. Takva je elita, bez obzira na međusobne razlike, ipak bila dostojna velikoga vremena i Velikog rata u kome je zemlja strašno postradala i propatila.

Primjera je mnogo, a preko njih dolazimo do glavnih osobina koje elita mora nositi, i to su hrabrost i vjerodostojnost. (Kako je Grigorije Božović kazao za Rakića: Rakić u pjesmama je isti nacionalni Rakić.)

Elita prvo treba da misli, poslije da govori to što misli, i na kraju, da radi ono što govori. Inače se izrođuje u književnike i fariseje koji su prirodno društvo vođa slijepih ako već sami nisu vođi slijepi. Gdje spadaju ovi danas, među kojima su neki i profesori Univerziteta, i koji padaju u Jeremijin plač nad „srpskom neslogom“, samo učestvujući u svakoj političkoj aferi i svakom skandalu, i, što je glavno, tekući velike kapitale? Valjda Srbi u Republici Srpskoj treba da se ujedine oko ovakvih strašila?

Vjerovanje je duha vremena da je elita onaj dio društva koji redovno svrši visoke škole i sa dobrim uspjehom. Imate veliku muku dokazati običnom narodu da je među magistrima i doktorima nauka tušta i tma glupaka, i mimo moralne ocjene. (Naravno da nisu svi, i hvala Bogu na tome.) Pa još ako su prevrtljivci i konformisti, tada oni, predstavljajući elitu, i reklamiraju takav način. Ništa nije gluplje ni pogubnije od ovoga mišljenja.

Dosljedno ovome, pogrešno je primiti samo formalni kriterijum, i tražiti elitu isključivo na Univerzitetu ili Akademiji nauka i umjetnosti, ukoliko se traži bar kritička inteligencija, ako ne već angažovana. Te institucije u Republici Srpskoj imaju pravo da do danas budu reakcionarna gnijezda. I koji su po svom položaju pozvani da kažu, a ćute, zar nisu dovoljno kazali? Time su se potpisali za sinekuru, ali su se ispisali iz elite. (Znamo za izuzetke i svijetle primjere, i nećemo ih zasad pominjati imenom, jer bi im pohvala možda i stavila metu na leđa, i dodatno podigla šikanu i progone. Eto zašto smo morali svi ustati za profesora Kravarušića.)

Elita, dakle, drži i nosi vrijednost, i nema ništa sa ovim snalažljivcima iz kojih se, u najboljem, može regrutovati tehnkoratski elemenat koji će upravljati, ali u strogo zadatom okviru onih vrijednosti koje nosi i drži elita, a prima cijeli narod, svi građani. Elita mora pristati da trpi ukoliko pristaje da nosi ta načela, ali ne samo da trpi nego i da se bori. Je li to Viktor Frankl kazao: „Ko hoće da svijetli, mora i da gori.“

Kako se onda može razviti elita? Zasad samo slučajno, upravo kao – anomalija. Potrebno je nepraktično mišljenje, koje će se steći u nekolicini darovitih i borbenih ljudi, i koji će onda nadahnjivati jedni druge, više ili manje znajući, i više ili manje se i formalno udružujući. Ukoliko više utoliko bolje. Ovdje treba kazati: čemer srpske inteligencije, bez ostatka, leži u koordinatama sujete i konformizma. To su, dakle, i glavne tačke otpora, i razlog zašto je teško misliti o povoljnom razvoju.

Ako dalje razmišljamo, izlazi pitanje od kojih elemenata se može takva elita sagraditi? Za prvu ruku, od dva elementa:

1. slobodne inteligencije, i

2. zdravog biznisa,

kao prirodnih antipoda podaničkoj inteligenciji i protežiranom biznisu. I kao što su ovi potonji prirodno upućeni jedni na druge, tako su i oni prvi. Postoje li ovi zdravi elementi i u kom obimu, i mogu li se oni povezati u nekakvu mrežu, ja to ne znam pouzdano. (Na uzgredno pitanje: koliko je moguće djelovati kroz dati sistem – teško je odgovoriti. Nije nezamislivo, ali nije vjerovatno da će ikakva elita, ili znatni pojedinci izaći iz partijskih akademija, koje su u nas zapravo samo „škole plivanja“, i najčešće odgajališta politikantskih pijavica i prišipetlji.)

Pesimizam razuma, optimizam volje

Može li se to onda desiti, nekakvi ljudi koji će imati volje i pameti da podvuku crtu, da igraju na sličnostima umjesto na razlikama? I još, ma kakva manjina da su, da stanu u falangu, svi k’o jedan?

Sve govori protiv ovoga. Pa ipak, mi nemamo izbora nego – vjerovati. I to je Gramšijeva formula pessimismo dell’intelligenza, ottimismo della volontà, formula nužde i formula života. Ako razum i govori protiv, nada i vjera su iskonska načela, svakako starija od razuma.

A dese li nam se ovakvi ljudi, i organizuju li se, čeka ih veliko čišćenje i nepregledna gomila posla, prevashodno institucionalnih reformi. Ali prije svega: izgrađivanje Javnosti.

Konkretan zadatak takve nove elite bio bi ovaj: da priđe akciji i organizovanju snage koja će se za sistem, tj. racionalni ustroj institucija koje natkriljuje organizovana kritička Javnost, tući svim demokratskim sredstvima. Što čeka te ljude nisu samo parlamentarne i kabinetske stvari, nego i stvari ulice, stvari trpljenja i žrtvovanja, stvari pobune i moralne neposlušnosti. Demokratija i sloboda i jesu samo na hrabrosti dobijene, kao što su autoritarni sistemi na strahu izrasli. „Ne može se carstvo osvojiti, na dušeku sve duvan pušeći.“ I nema slobode ni demokratije za mlitave i trome, plašljive narode.

Mi moramo zaboraviti da vežemo svoje nadanje za partijske konjunkture, a moramo se ostaviti svega tog horizonta koji sad ocrtavaju SNSD, SDS, PDP, DNS, NDP, SP. Neka oni ratuju svoje ratove, a mi ćemo naše.

Za nas, ozbiljna i kritička Javnost je posljednja tačka na kojoj se moramo zaustaviti, i oko koje se moramo okupiti. I tu stoje naši Termopili, u koje imamo stati za budućnost ovoga prostora.

*

Ako je pravo da su glava i rep isti, zatvorismo li krug sentimentalne kritike, držeći simetriju? Tako, ja se nadam. Poslije ovoga dužan sam razviti ideju javnosti, koju smatram centralnom. Odužiću, kad vrijeme dozvoli.

Aleksandar Grbić