Zimi smo planirali ljetna putovanja, sjedili po garažama i sanjarili. Radilo se svašta kako bi se ljeti krenulo na put koji na kraju i nije bio isplaniran, krenuli bi i putovali.
Spavali ispod motora, ali bilo nam je sjajno. Motor je za mene, jednostavno -sloboda! I prijatelji. Na put se naravno nije kretalo bez bar dva prijatelja, (jedan od njih je morao biti mehaničar, zlu ne trebalo) i moram reći sada kao zreo čovjek -Bog nas je čuvao.
I da… Svaki motorista iz suprotnog smjera pozdravljao je malim pokretom ruke ili samo prstiju. Zašto? Tada smo samo nagađali zašto je to tako, ali smo svi poštovali, naravno! Svaki put kada bih nekoga pozdravio osjeto bih neku toplinu. Zašto? Zar je bitno?!?
Jedne subote prije 25 godina krenuo sam autom u Split… Sjetite se samo tadašnjih puteva! Čista avantura.
Ispred mene vozio se Talijan na motoru… Bilo ih je lako prepoznati – sve na njima je bilo stilski usklađeno! Od kacige do čarapa.
Sudbina je htjela da Talijan padne zbog nesmotrenosti vozača iz suprotnog smjera i pretiecanja u krivini. Vozač je bez zaustavljanja nastavio put a ja sam naravno – stao. Učili su nas da je bolje unesrećenog ne pomicati i čekati pomoć, ali (naravno, bez mobitela tada) nekako na brzinu odlučih ne čekati već što prije u bolnicu! Srećom, a ona je presudno važna, doktor mi je rekao da sam intuitivno dobro postupio jer su minute u njegovom slučaju bile dragocjene. Đakoma, tako mu je ime, sam kasnije (čim je bilo moguće) posjetio u bolnici. Vršnjaci smo.
E tu prestaju obične činjenice i počinje magija.
25 godina kasnije krenuo sam s kćerkom (17 g.) na more… Vodili smo i naša dva psa. Kćer i ja smo priča za sebe – izuzetno smo vezani i ja se uspješno borim (ja bar mislim) s posesivnošću. Jedinica je. Meni fenomen a ne samo dijete. Dakle, prihvatio sam prijedlog da joj ne „rastjerujem dečke“ i naveče je čekao u kafiću dok je s psima šetala gradom.
Jedno veče dolazi ona vesela do našeg meeting-pointa i kaže „upoznala sam zgodnog Talijana, motorista je kao i ti svidjet će ti se.“ Hmmm… Hmmmm…. Hmmm… „Svidjet će ti se.“ Da… Kako neće! Otom-potom… Budimo realni, jedno je biti lud za motorima a drugo je biti tata kćeri koja sjeda nekome na motor!
Da upoznao sam ga, došao je po „malu“ vrlo pristojno, sa dva frenda na motorima, onakvima kakve sam oduvijek sanjao. Pomalo iz šale, pomalo iz očaja a najviše iz brige za moju mezimicu, predložim da ostavi motor meni i da uzme moj auto, kažu idu na večeru… Frajer – pristao!!! Kakvo olakšanje! (Još uvijek joj stignem zabraniti da s njim sjeda na motor, mislio sam…)
Dečki su bili sjajni – pristojni, duhoviti, pametni; odlično smo se zezali… Podsjetili me na mlade dane. I onda grom iz zvjezdanog neba… Kaže jedan od njih, – znaš, da je oca našeg prijatelja Maria koji ti je „oteo“ kćer spasio neki dobar čovjek na drugom kraju hrvatske obale, prije 25 godina?!? Često nam je o njemu pričao… Da toga nije bilo ne bi se Mario ni rodio! Pitam kako se zove čovjek, znali ljudi moje ime, kad sam čuo – zanijemio sam. Nazvali su Đakoma u Italiju i dali mi ga na telefon. Suze i smijeh… Eto, sudbine! Kad se Mario vratio s mojom „malom“ plakali smo i smijali se ponovo. Uglavnom Mario je rođen dvije godine nakon nesreće.
Kaže Đakomo, nije ipak mogao dati sinu moje ime, (bio bi smiješan u Italiji), „Mario“ je dovoljno blizu. Sudbina ili ne tada sam shvatio zašto se motoristi pozdravljaju na putu. Jednostavno smo povezani nekom neobjašnivom vezom; kao porodicaj! Bez obzira bili u autu ili motoru.
Ako pitate moju kćer, kaže – ma daj ne pričaj ribarske priče, to sam sve ja organizovala. 🙂
Be the first to comment