Namjereni raskolnici

Unuk: Šta je to djede raskol?

Djed: To ti je, Đuro, cijepanje, odvajanje od nekog društva ili pokreta. Može se desiti raskol i u vjeri, čak i u porodici.

Unuk: Kako dolazi do raskola?

Djed: Do raskola dolazi kada neko odluči da ne poštuje volju većine, jer smatra da

je jedino njegov put ispravan.

Unuk: A šta ako većina stvarno nije u pravu?

Djed: Samo Gospod zna ko je u pravu, a ko nije. Da li su ljudi odlučili ispravno ili ne, vrijeme uvijek pokaže. Stari Grci su smislili da se odluke donose većinom glasova i da se manjina treba prikloniti odluci većine. To su nazvali demokratijom.  U protivnom, odluke se nikada ne bi donijele ili bi nastao beskonačan niz podjela oko različitih mišljenja. Podjele bi išle sve do  pojedinca. Čak bi, u jednom momentu  i pojedinac došao u raskorak sa samim sobom.

Unuk: Kad se najčešće dešava da manjina neće da se prikloni odluci većine?

Djed: Kada su vođe onih koji su ostali u manjini obogotvoreni, kada su gordi, vlastoljubivi i kada se ne mogu pomiriti sa tim da je njihovo vrijeme prošlo. Oni žele po svaku cijenu da nastave da se pitaju. Spremni su da žrtvuju, ukinu i ponište sve one koji neće da prate njihovu volju i namjeru.

Unuk: Šta to znači obogotvoriti se?

Djed: Kada ljudi predugo ostanu na vlasti, naviknu na snishodljivost drugih, povjeruju u iskrenost licemjernih i umisle da posjeduju nadnaravne moći u promišljanju. Povjeruju da su njihove sposobnosti ravne Svemogućem, pa se zato kaže da su se obogotvorili. U stvari, zaslijepe. To se naročito dešava onima koji su u jednom vremenu vukli Društvo naprijed ili su ga osnovali. Taj fenomen u koji upadnu, jer nemaju dovoljno razboritosti da se povuku na vrijeme, je poznat pod imenom „klopka osnivača“.

Unuk: A kako ćemo takve prepoznati?

Djed: Oni nikada ne priznaju da su pogriješili.  Nesposobni su da kažu  „izvini“, „žao mi je“ ili  „ja sam pogriješio“. Vjeruju u sopstenu mjeru, a ne u mjeru Gospoda. Tvrdoglavi su i uporno srljaju u propast, a sa sobom povuku i one koji im zaluđeno vjeruju. Zato su oni više žrtva za žaljenje, nego što su despoti za osudu.

Unuk: Kakav je neko kad se gordi?

Djed: Gordost je najveći hrišćanski grijeh i uzrok je mnogih zala. Povezana je i sa obogotvorenjem i sa tvrdoglavošću. Gordost tuđe zasluge pripisuju sebi, dok ljubav svoje zasluge pripisuje drugima. Gordi ljudi su spremni da žrtvuje istinu, ljubav i iskrenost, samo da bi drugi ljudi povjerovali u njihove posebne sposobnosti. Imaju potrebu da im se drugi neprekidno dive. Stoga tragaju za takvima i onakvima koji će im pothranjivati sujetu.  Hvališu se. Samoljubivo govore  o svojoj mudrosti i uspjesima.  Oni zanemaruju odgovornost za istinu i svoje postupke pred Gospodom i stalo im je samo da osvajaju duše drugih ljudi.

Unuk: Kako postići da te svi ljudi poštuju i cijene, a da ne zalutaš u gordost?

Djed: Svi ljudi nemaju jednaku mjeru, zato i ne treba nastojati da se svidiš ljudima. Treba nastojati da što god radiš, bude bogougodno i sa dobrom mjerom i namjerom. Da se napajaš sa izvora istine, a ne laži, sa izvora ljubavi, a ne mržnje, sa izvora pravde, a ne grešnosti i sa izvora života, a ne smrti. Onim ljudima, koji mjere jevanđeljskom mjerom, takav ćeš se svidjeti. Oni drugi nisu ni važni.

Unuk: Kao se, inače, ponašaju oni drugi?

Djed: Oni drugi nemaju dovoljno razboritosti da pred ljudima i Gospodom priznaju istinu, npr. da su se pripremali za slučaj ako većina glasa protiv njihove volje, sve to proglase neregularnim.  Dakle, sa izvora, sa kojeg se oni napajaju, teče laž.

Oni drugi nemaju dovoljno ljubavi prema svome Društvu da bi žrtvovali svoje lične interese u njegovu korist, već su spremni da tvrdoglavo brane svoje, obmanjujući druge. Sve to razvija mržnju među braćom. Dakle, sa izvora sa koga se oni napajaju, teče mržnja.

Oni drugi nemaju potrebu za pravednošću, jer one koji su spremni na sopstvenu žrtvu lažno optužuju za grešnost, a time sami prave neoprostive grijehove. Dakle, sa izvora sa koga se oni napajaju, teče grijeh.

Oni drugi ne mogu da prihvate svoju ljudsku prolaznost. Ne pružaju šansu životu koji će stvarati drugi ljudi, već  žele da sa sobom,  na onaj svijet, povuku cjelokupno Društvo. Voljeli bi da se dugo poslije njihove smrti priča – dok je bio onaj INI, sve je to funkcionisalo, a bez njega to ne ide. Dakle, sa izvora sa koga se oni napajaju, teče umiranje, a ne rađanje.

Unuk: Zašto čovjek tako lako izgubi vjeru i postane samoljubiv.

Djed: Krive su okolnosti koje ga suviše dugo zadrže na vlasti, ali krivi su i loši ljudi koji ga okružuju. Svojim dodvorništvom, oni mu pothrane sujetu, ojačaju njegovu posesivnost i odvoje od Gospoda, govoreći mu:

„Sve će biti nelegitimno, osim ako se izaberu oni ljudi koje dragi INI želi.  INI želi  da se izaberu oni koji će nastaviti da se dive  nasamjerljivim tekovinama dostignutim uz njegovo mudro vođstvo.  Druže INI, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo. Što je više kleveta i laži, INI nam je miliji i draži. Dok je god INI živ, Društvo će, o svom trošku, štampati svako slovo što napiše. Ne može narod biti toliko bezobrazan pa da nije zainteresovan za ono što je INI napisao. I ne samo ono što je on napisao, već i ono što je napisala i gospođa INA. Ima da čita ili ćemo narod proglasiti nelegitimnim. Ukinućemo narod, jer se ne ponaša po volji našeg dragog INOG. “

Ovo mu govore sa velikom radošću i ushićenjem. A on?  Kako da ih iznevjeri i ukine im  sreću koju im svojim postojanjem priređuje? Mora da pristane na najveći državni orden, jer je to njihova a ne njegova želja. Nema pravo da im želje uskraćuje.

Unuk: Kako ljudi dospiju u takav ponizan odnos? Zar su mu oni prijatelji, ako ga na taj način obmanjuju?

Djed: Naravno da  mu nisu prijatelji, mada se takvima predstavljaju. Ne može se biti prijatelj u licemjerju, u snishodljivosti  i u laži. To nikada nikome nije izdobrilo. Ali ako bi mu neko sasuo u oči istinu, on bi ga se odrekao i proglasio za sopstvenog neprijatelja. Zbog toga ljudi biraju da ostanu licemjeri. Pristaju na poniznost jer nisu spremni na oštrinu njegove osvete. On ne bira sredstva prema „izdajnicima“ njegove sujete. Oni su istovremeno i njegovi najveći ogovarači, ali samo kad su sigurni da to do njega neće doprijeti. Ogovaranje im dođe kao odušak ili svojevrsna ispovijest.

Unuk: Između čega se, djede, u svemu tome odvija borba?

Djed: Između dobra i zla. Između istine i laži. Između ljubavi i mržnje. Između raskolnika i iskrenih dobroželjitelja.

Unuk: Da li si ti, djede, ikada griješio i pravio grijehove?

Djed: Naravno da jesam i to mnogo. Nema čovjeka koji nije griješio i koji nije pravio grijehove. Ali kada bih shvatio da sam pogriješio, nastojao bih da stvari ispravim, da  dalje ne glavinjam, kao tele u ogradu. Kada bih shvatio da sam se prema nekome ogriješio, nastojao bih da umanjim posljedice i da mu se izvinim i svoje grijehove okajem. Mnoge noći sam proveo u mraku, plačući i moleći se Gospodu da mi oprosti zbog učinjenih grijehova i da mi pruži šansu da se iskupim prema onima koje sam povrijedio. U tome i jeste razlika između gordih i smjernih, između obogotvorenih i običnih, između bezskrupuloznih i obzirnih.

Nikada ne treba zaboraviti na odgovrnost, ne samo pred ljudima, već i pred Gospodom. Sve što čovjek uradi, kaže ili pomisli, saslušaju Nebesa i uzimaju u obzir prilikom konačne presude. Sve što čovjek uradi, kaže ili pomisli, odjekuje kroz vječnost. Mi vjernici znamo da je ovo istina. Nevjernicima, gordim, obogotvorenim, bezskrupuloznim, lažljivim, licemjernim i raskolnicima, neka je Bog na pomoći.

 

Leutar.net

 

 

 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.