Tamni oblak iznad Hercegovine

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Znate kako, pišem, odnosno čitate jedan veoma hrabar blog s moje strane. Nije mi drag, nije mi mio, ne volim ga, a ako bude takvih ili sličnih osjećanja i na vašoj čitalačkoj strani, ne uzrujavajte se. Ja nisam ničiji izaslanik, ni mesija, još manje vrli naučnik koji piše nešto na osnovu naučnih istraživanja i izvedenih dokaza pa da treba 100% vjerovati u to što pišem. U ove riječi ni ja ne želim da povjerujem. Mjesecima unazad im otvaram prozor svoga uma neće li nekim kontrauvjerenjima izvjetriti, ali džaba. Debelo su zasjele po mojim ubjeđenjima i bez “pera” ne htjedoše iz mene nikako…

Razmišljam o njoj svakog dana. Nije tajna da sam joj veliki poklonik i sljedbenik. NJen vojnik, izviđač, glasnogovornik s nekom nepisanom misijom da kroz svoj život, djela i postupke doprinesem njenom čuvenju, očuvanju i sačuvanju… Vizijom, koju svjesno i nesvjesno ostvarujem ispred sebe, što je više spoznam i pokušam predstaviti onakvom kakva je ona vijekovima zaista i bila. Kakvu je po pričama i predanjima svi pamtimo i prepoznajemo, najviše po njenim ljudima i njihovim dometima. Kakva je u knjigama bila i ostala zapisana. No, malo bolje i dublje, a svakako “freško” razmišljajući, ne znam koliko imam više pravo na to. Ne prava za to što radim nego kako i na koji način to radim. Vremena se mijenjaju… LJudi ih u stopu prate u toj raboti. Čak se utrkuju s vremenom pa i prednjače u tome. Dešava se nešto što ne bi trebalo, a ni smjelo da se desi. Niko više nije ono što je bio, pa ni ona – naša Hercegovina!

U samo jednoj rečenici sve će biti jasno. Hercegovina već sada nije ona ista ili identična Hercegovina od prije 25, 50, 100 i više godina. Hercegovci već sada nisu oni isti Hercegovci kakvi su bili oni koji su je svijetu takvu iz njedara “pronijeli”, sačuvali i izdigli na nezvanični prijestol te čudnovate ljudske snage, čojstva, mudrosti, hrabrosti, uspjeha i sposobnosti. Reklo bi se i pameti, odnosno prije te neke lucidnosti i upornosti da od golog kamena među golim kamenom, vijekovima kleše, iskleše i održi život na takvom prostoru. A potom ga uspješno raspe po bijelu svijetu…

Ništa pakosno i uvrjedljivo nisam rekao. Ništa tome slično nisam ni pomislio, ali te “dvije Hercegovine” treba polako početi razlikovati. Razlikuju se one već po mnogo čemu, n’o, veća je hrabrost uvidjeti i priznati ih kao takve. Tj. gledati očima realnosti i stati sa pretjeranom zloupotrebom imena njenog u promotivne svrhe kolektivnih ljudskih kvaliteta. Jer, Hercegovina je brend srpskih regiona, a Hercegovac titula koja je nadaleko i mnogo čime krasila svakog njenog čovjeka. E, upravo za to “mnogo čime” sam postao itekako zabrinut…

Nije to još uvijek ništa drastično koliko će biti već kroz generaciju ili dvije koje stasavaju. NJen genetski kod sve i da hoćemo ne možemo tako brzo uništiti i srozati, on hvala Bogu u njoj netaknut ostaje i treba da ostaje. Rijetko je vrijedan i dragocjen na daleko. Ali, vjekovni duh njen gazimo i bacamo pod noge tako hrabro, brzo i sigurno da je za nepovjerovat’. Maltene joj se u dvije-tri generacije sve to izdešava i kičma prelomi. A opravdan je strah i bojazan šta li će tek biti kroz još 2-3. Možda će tada samo njeno ime u ljudima njenim ostati… I taj strah boli. Boli i peče a neka buduća tuga suzama već sada teče. Teče li teče…

Ja sam imao na koga da se ugledam, što okom, što slikom, što “uvetom”… Imao sam šta i koga da slijedim, a imalo je i šta da me vodi kroz život – taj nepisani hercegovački amanet da ne odstupaš mnogo ni po čemu od kolektivnog duha i moralnog korpusa predaka svojih. Ove moje generacije, pa svako od nas još uvijek pamti đedove, babe i prađedove koji su bili stožeri i istinski predstavnici one stare, mudre i čestite Hercegovine. Roditelji naši to jesu, ali nekako već u manjoj mjeri. Mi to takođe bivamo, ali u značajno manjoj mjeri koja već postaje nekako kritična. Naša djeca će to isto biti, ali u neuporedivoj i nedovoljnoj mjeri da Hercegovina bude ono što je vijekovima bila. NJihova djeca zasigurno neće biti barjaktari one stare zemlje Hercegove koju generacije ispred njih gradiše i sagradiše. Znam šta će imenom biti, ali duhom svojim – nisam baš siguran…

No, unaprijed ih ne krivim i praštam im. Nisu oni krivi što nisu od koga imali da uče, na koga da se ugledaju i koga da slijede. Nisu oni krivi što im niko, bar jezikom ako već životom mogao nije “pričati” kako je nekad bilo, kako bi moralo i trebalo… Nisu oni krivi što neće imati od koga da se plaše i koga da poštuju. Nisu oni krivi što se sada toliko beskorisnih gluposti zvanično piše i slovima po papiru valja, da neće na ‘artiji znati razaznati za njih bitno od nebitnoga. Tada će knjige tih nekih još uvijek originalnih “Hercegovih vremena” biti isuviše zametnute i blijede da bi se olako pronalazile, lako čitale, još lakše učile i pamtile. A najteže slijedile!

Nije poenta biti njen samo po imenu njenom. Nije fer kriti se pod njene skute koje u ulozi nekih “striptiz moralista” razgrćemo i svlačimo oko kamene šipke. Ujedno odbacujući sa sebe taj štit koji nas vijekovima karakterom štiti. Cilj je ostati njen po duhu njenom. Cilj je za vijeka svojega ne napraviti toliki duševni i moralni raskorak između onih generacija ispred nas. A, bez greške u njima, pravimo, ne korake nego hitre trokorake precizno ubacivajući loptu u vlastiti koš, misliće da nije naš nego onaj tuđi. Slijepi i gluvi ne shvatajući da se ova “igra” o kojoj ovdje pišem igra na samo jedan koš… Da nam nikakav protivnik/neprijatelj nije ni potreban jer smo ga sigurnog i najvećeg pronašli u sebi samima…

Ostaje golema utjeha da niko i ništa više nije ono što je bio i što je bilo. Nije to problem samo u srpskoj Hercegovini! Žalim što svojim zabrinutim sudom svrstah i nju u tu grupu nazadno promjenjivih. Ko bi ikad rekao da ta čudnovata formula može donijeti neku manju vrijednost? Da kamen toliko može mijenjati svoja svojstva osim oblika. Da taj kamen nije jak kao što je nekad’ bio. Da u bedemu nije toliko “složan” da se može stameno slagati jedan uz drugi i jedan na drugi. Sada se toliko “pojede” jedan o drugi da bukvalno traži i dobija “blato” izmeđ’ sebe da bi prividno bio jači i stameniji. Sve do prve kiše iz oblaka tamnog…

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

2 KOmentara

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.