Uvijek ima gore

Ulazeći u kupe  voza putnici su  uljudno pitali da li je slobodno mjesto i lagano ostavljali  svoje stvari i sjedali. Neko bi ostavio manje ručne tašne na pregradu iznad glava, a velike kofere  dizali  na metalne rešetke predviđene za prtljag.

Voz stoji.

Dvoje mladih nasloniše se jedno na drugo poluzatvorenih očiju kao da već putuju satima, dovoljni sami sebi.

Poneki od  putnika  bi odgurnuo vrata da vidi da li ima slobodnih mjesta, ili bi   produžio dalje hodnikom.. Naslonjena na otvoreni prozor u hodniku pored kupea nemirna mlađa žena cupkala je u mjestu, provirivala glavu kroz prozor gledajući lijevo i desno kao da traži nekoga.

„Voz će u polasku  kasniti trinaest  minuta“- reče kondukter prolazeći pored jedne žene.

„Fala vam mnogo“ reče začuđeno žena i pogleda na sat. „Stići će on, to je dovoljno vremena,“, razmišljala je naglas. „Ali  gdje baš trinaest, đavo te odnio“.

Poneka reakcija i gest žene bi skrenuli pažnju ljudi u kupeu pored nje, šutili su ali pomalo okretali glavu kao da i oni žele da taj neko, mada ne znaju ko je, stigne da uđe u voz.

„Evo ih“ gotovo vrisnu žena. „Ponesi Milu, prije ćeš“.

Kada se čovjek primakao prozoru mirno reče: „Preuzmi stvari, zauzmi kupe, ja moram nazad do hitne koji minut“.

Na početku stanice između sata i česme stajalo je auto hitne  pomoći, jer dalje nije moglo proći od metalne ograde. Brzo je čovjek sa djetetom u krilu došao do hitne, a doktorica preuzela dijete i unijela u auto na ležaj govoreći: „Miloj moram dati još jednu dopunu da bih bila sigurna do Beograda“. Majčinski toplo doktorica dodirujući dijete reče „Mila moja, sretno“. Otac dirnut dodatnom pažnjom vidno se nagne i tiho reče „Veliko vam hvala na svemu“.

Brzim korakom krenu prema vozu, prečicom preko šina u pravcu kupea  gdje je već majka držala ispružene  ruke kroz prozor, govoreći: „Daj dijete, ističe trinaesti minut“. Ocu se zalediše ruke od riječi trinaest, ali nekako čudno zastade dodade dijete i krenu prema vratima.

Čovjek kao probuđen naglo se trznu i potrča, skoči na  stepenicu čvrsto se držeći za rukohvat, ali cipela prokliza niz stepenicu i cjevanicom lijeve noge udari snažno o ivicu.

Krv poteče, lijeva ruka se iskliznu, a desna upade u prostor iza šipke i pomože mu da ne padne pored voza.

Dok su mu pomagali neki momci da ga uvuku do ispred kupea, na stepeništu se pojavila doktorica sa torbom. Lagano je prišla, zavrnula nogavicu, očistila posjekotinu, stavila flaster, previla i uvela u kupe.

Voz krenu.

Žena je stavila dijete u krilo, a on je sjeo onako ukoso da bi povrijeđenu nogu mogao staviti na sjedište. Čovjek do prozora kao da je u svemu učestvovao reče: „Dobro ste prošli, hvala Bogu“. Doktorica je ušla u kupe i rekla: „Ako ne mognete izdržati bolove, popijte ovo, a evo vam i recept“. Žena skinu ruku sa djeteta i preuze papir i stavi u svoj džep.

„Laka vam noć“,  rekla je tiho doktorica, poljubila Milu u majčinom krilu  u kosu i otišla niz hodnik voza.

Sve se utišalo, samo su prozorska svjetla odvlačila pažnju putnika.

Gotovo sijed, a relativno mlad čovjek  koji je sjedio do prozora malo se podiže i reče:“Mogu li da ugasim svjetlo?“. Svi kao da jedva dočekaše. Ko zna kud krenuše njihova razmišljanja u polumraku. Nastade neugodna tišina. Kao da je svako poželio da voz što jače lupa i razbije tišinu.

Čovjek pored  prozora je bio drugačiji od ostalih. Mladog umornog lica, jasnog pogleda, njegovanih ruku, ispruženih prstiju bez pokreta, lijepo građen, skladno obučen; moderno, varoški. U džepu sa desne strane pantalona virio je lijepi lanac od sata. Najčešće je gledao prema tamnom podnožju brda.

Za desetak minuta voz je stao, a nekoliko putnika je ušlo dok na drugoj strani je izašao čovjek sa stvarima i ljubazno dodao ruku doktorici koja je silazila niz stepenice.

„O hvala gospodine, vrlo ste pažljivi“.

„Ni blizu kao vi doktorice“, odgovori on gotovo stidljivo i ponizno.

„Vide to i druga ali ne smiju“u grču to izgovori doktorica te osjeti da je zbunila čovjeka i onako naizgled nezainteresovano uze vizit karticu i pružajući reče „Ako vam ne bude trebala, dajte je Igoru“.

„Kojem Igoru gospođice?“ jačim glasom reče čovjek, jer voz  polako krenu.

Doktorica nemarno odmahnu glavom, a čovjek uskoči na vrh stepenica i vidje vozača kola hitne pomoći, medicinsku sestru koji mu mašu,  misleći da je to pacijent iz voza. „Ovaj je baš dobro prošao“ rekoše uglas. „Čuće se“ reče doktorica  dok je  lagano ulazila u auto.

Čovjek u vozu osjeti čulnu dobrotu i milost što se sve to desilo, ali nema nikakve veze sa njim. Počeo je da o tome razmišlja: kako, zašto, odakle, dokle…

Vratio se u kupe; suzdržavao od bržih pokreta, prekoračio je preko ispruženih nogu putnika koji su spavali i sjeo na svoje  mjesto. Tu se osjećao ,svoj na svome, ne zbog voza već zbog planine i neba.

Svi putnici su imali neke čudne položaje tijela, samo je majka nadnesena nad djetetom osluškivala svaki treptaj malog bića koji spava.

„Uzmi malo da jedeš, nisi danas ništa“ reče stidljivo Igor. Tiho kao da glasom ne želi da razbaruši uspavanku ona reče: „Ako, sutra ću“.

Vozili su se još skoro dva sata, kada je dijete u snu glasno zaplakalo.

„Mila ne boj se, tu je majka. Šta si sanjala?“ zapitkivala je majka i sve jače grlila.

„Igore, donesi djetetu vode“ reče žena.

„Nezgodno mi je zbog noge, “  tiho izgovori.

Čovjek do prozora se trgnu ne znajući zašto i dodade neotpakovanu flašu vode.

„Igore vi mirujte, rekla vam je doktorica“.

„Čuo si od moje žene da sam ja Igor, a kako se vi zovete“.

„Na ispraćanju izgovoreno ti je ime, a ja sam Zlatko“ odgovori čisto i jasno.

„Priliči ti to ime“,  Igoru se ote.

Dijete se zakašlja, pa onako u ropcu ispusti neku sluz svijetlo crvene boje. Majka vrisnu, Igor poblijedi, a ostali putnici se probudiše.

„Šta joj je?“ neko upita.

Majka onako nervozno, panično reče „Ma naša Mila je teško bolesna skoro od rođenja i ima kažu neku leukemiju od koje se ne umire, ali neće joj dati da sretno, mirno i lijepo živi. Čitav život će morati da pije lijekove i pitanje je da li će smjeti da ima djecu. Šta sam ja Bogu kriva, a od toga nema ništa gore“.

„Ne daj Bože gore“, reče Zlatko onako odmjereno.

Na te riječi žena ljutito pomaknu malu Milu prema Zlatku riječima gotovo histerično „Evo vidiš je, šta će joj život bez djece, ko će je ovakvu oženiti, sa kim će živjeti. Ko će je hraniti kada ostari, ko će je sahraniti“.

Zlatko se okrenu prema Igoru pitajući ga: „Gospodine Igore, imate li još djece?“

„Nemamo“ on brzo odgovori.

Zlatko se malo uzdrža pa kao da sebi i drugima ostavi prostora  za pomisao ima li smisla da ih to pita, ali ipak reče: „A zašto?“

„Neće ona“, reče Igor i pogleda zajedno sa Zlatkom prema ženi.

„A kako se vi zovete gospođo?“ upita Zlatko neobično dubokim glasom.

„Ruža Neću da rodim još jedno ovakvo isto dijete, da se ovako muče dok su žive. Da možda bude muško, pa još veća bruka i sramota. Ne znaš ti kako je to, od toga nema ništa gore“.

Ruža tužno majčinski zajeca, putnici ustuknuše kao da se povukoše u sebe, samo se Zlatko okrenu prema Miloj pa reče: „Teško je, ali ne daj Bože gore“.

Žena ljuta, histerična, izbezumljena, dijelom zbog svoje sudbine, ali i zbog neosjećajnosti, nerazumijevanja i posebno staloženosti  koja je dodatno provocira, upita ljutito: „Reci bolan šta je i kako može biti gore“.

Na Zlatkovom lijepom i svijetlom licu pojaviše se crveni krvni pečati kao kod zastidjelog dječaka pa se lagano okrenu prema svim putnicima u kupeu i reče „Gospođo Ružo, trebala si zaraditi svoje ime. Tebi je gore, a ako hoćeš da znaš meni je teže. Ja sam sa svojom Jasnom prije jedanaest godina dobio blizance, ne ovakve kakve vi ponekad viđate  već sijamske. Njih ima više vrsta, težih, teških i najtežih. Moji su iz ove najteže grupe, a šta to znači, dva tijela, dvije kičmene moždine unakrsno vezane repnim pršljenom, znači dva bića ali se ne mogu razdvojiti. Djeca su to, imaju svoj razum, želje, zahtjeve, tuge, radosti, potrebe. Sve bi to bio lakše podnio da moja Jasna nije umrla malo poslije poroda. Srce nije izdržalo. Na posljednjoj kontroli jedno dijete primjetno slabijeg zdravlja, a od nedavno stalno leži pa mora i ovo drugo, ali ne daj Bože gore!

Ruža prepozna već više puta izgovorene riječi gotovo kroz vrisak mašući rukama „Kakav više Bog, šta od toga ima gore!“

Zlatko se malo uspravi pa reče „Ima, ima uvijek gore, a šta da jedan od njih umre“.

Sve zanijemi, a Zlatko vrati pogled iznad planina gdje je padala neka čudna svjetlost sa neba.

 

Nagrađena priča i prevedena i objavljena u časopisu „Ruski pisci“

Autor: TNT

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.