Kćeri, ne nosi marke, budi marka!

Ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka

U vrijeme kada su svi opterećeni izgledom i materijalnim stvarima, teško je vaspitati dijete da cijeni prave vrijednosti i unutrašnju ljepotu.

Ko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije šta nose na sebi nego u sebi. Nisam izuzetak. Ima dana kad sebi najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima.

Ne mogu i ne želim da sudim. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zemaljskih sudija i sama klonim. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da aplaudiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.

Neka se isproba sve. Neka se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna kesa za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Al’ bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok jednom rukom guli krompir, a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje.

Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.

Foto: Ilustracija / Shutterstock
Foto: Ilustracija / Shutterstock

Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili spolja…

Razmišljala sam danima o djevojakama koje su sjedale do mene. Bilo je to prije otprilike desetak dana. Dvije djevojke od nekih devetnaestak godina.

Iz crnih lakovanih Luj Viton torbica nazirale su se skripte za faks. Identične torbice. Identične djevojke. Mobilni telefoni su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo Chanel. Posmatrala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jeste prava, zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom.

Ovako je imala. I mrlju, i duge, crvenim lakom namazane vještačke nokte koji nisu bili u stanju da obuhvate šoljicu „makijata“, a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duplom dozom nikotina bile ispunjene crvenom bojom.

Posmatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da su tražile pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim okovratnicima. Ali kao da jeste. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu ni svjesne. Sve što hoda ima cijenu. Sve što diše ima vrijednost. Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…

Foto: Ilustracija / Thinkstock
Foto: Ilustracija / Thinkstock

Sjetila sam se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faksa. Imala sam malo toga. Tačnije ono što mi je pozajmljivala starija sestra. I ono što sam mogla da priuštim sama. Tražiti od roditelja novac za krpice? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola „snađi se sam druže“.

Gledala sam, nerijetko, sve te predivno obučene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidila? Možda. Pa nije da nisam imala nšta. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja, ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila, i da sam jako kreativna.

E da. Sjećam se (da dobro se jsećam, iako bi voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.

Njene oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjaj na usne i rekla: Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki orginal? Nešto s potpisom…?!

„Nemam… Pa, šta ovome fali, novo je…“

„Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…“

Foto: Ilustracija / Shutterstock
Foto: Ilustracija / Shutterstock

Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino, to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njenih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije.

Jer kao i s ljudima, i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…

„Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka“, rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao niko nikada). Hvala ti majko. Tvoje riječi odzvanjaju, svaki put kada ugledam ta lica tuđih imena.

Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji. A danas? Ne. Ne nosim poznate marke. Ne zato jer ne mogu da ih priuštim, već zato što mi do modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju krpicu s potpisom najvjerovatnije sam je dobila na poklon.

Preškrta sam za sebe. Grijeh mi je da dam oko 600 evra za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih radosti… Sjećam se majčinih riječi „kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…” kao da su juče izgovorene.

Foto: Ilustracija / Shutterstock
Foto: Ilustracija / Shutterstock

Juče. Danas. I sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi na izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo o unutrašnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih cipela.

Kako licemjerno. Često me neke poznanice pitaju, Šta je to na tebi? Divno je. Čije je? Ja kažem „Moje“. One kažu Ma ne, mislim, koja je marka? Odgovorim „Ničija. Ako je na meni moja je.”

Mislim da bih nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Šanel ili Luj Viton. Takvim ljudima ni ne želim da vrijedim.

I ne, ne mislim da je grijeh imati novaca, moći da priuštite lijepe stvari, brinete o sebi, budete njegovani, dotjerani, obučete se po posljednjoj modi i uživate u sebi… Ne mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živeti samo za to.

Gurati to ljudima pod nos, i još gore, vrednovati ljude samo i isključivo na osnovu onoga što imaju na sebi… Uostalom, čak je i žena koja je živela zbog mode i za modu jednom prilikom rekla… Moda nije pitanje odjeće. Moda je u vazduhu, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na putu. Koko Šanel.

Hvala ti Koko. Ako nemaš ništa protiv, zadržala bih se na nebu, na putu mi je pretijesno… Treba znati živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima.

Piše: ingriddivkovic.com

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.