Neobičan i kratak život Harisa Pućurice – dječaka kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk

Osamdesetih godina, tačnije 1988. godine negdje na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su u čoporu vukova ugledali dječaka koji se kretao četvoronoške. Vukove su ubili, a dječaka uhvatili. Tijelo mu je bilo prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je neuhranjen, modar, nije znao da govori… Nisu znali ko je, odakle je, čiji je, ništa. Dali su mu ime Haris Pućurica.

Smješten je u centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, gdje je ostao do 1992. godine. Tada je stigla naredba da se djeca vraćaju u one centre iz kojih su došla. Haris je vraćen natrag u BiH. O njegovom kratkom i neobičnom životu snimljen je film „Ničije dijete”, reditelja Vuka Ršumovića, koji je na festivalu u Veneciji pobrao simpatije publike i tri nagrade.

Harisovo porijeklo je ostalo misterija. Možda se jednostavno odšetao ka šumi od roditelja, možda su ga mjesecima tražili i nisu uspjeli pronaći. Možda je bio ostavljeno dijete, a možda su roditelji imali saobraćajnu nesreću, a on je jedini preživio i izgubio se negdje u gustim šumama. Možda… Niko ga nije tražio, a nije ni on.

O njegovom životu zna se samo onoliko od kad su ga pronašli pa do dana kada je kao prilično socijalizovano dijete, četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Ime su mu dali lovci i tako mu odredili i naciju i vjeru. Odakle je došao i gdje je poslije otišao i danas je misterija. Neki tvrde da su čuli kako je poginuo negdje na ratištu u Bosni. Uglavnom, nikad se više nije javio nikom.

Treba pomenuti da je sama socijalizacija u Domu išla jako teško. Nije se bojao ljudi, ali jeste tehnologije. U početku je odbijao kuvanu hranu i jeo s poda ili kante za smeće. Nije imao higijenske navike. Često su ga nalazili u čučećem položaju ispod stola. Nakon mnogo truda uspio je da nauči da govori, a poslije i da čita i piše. Uprkos svemu djeca su ga prihvatila i pomagala mu na sve načine.

Vraćen je tamo gdje je pronađen. Obukli su mu uniformu i poslali ga u šumu. Imao je tada 17 godina i više se nije vratio. Tu je zatvoren krug njegovog života. Kažu da ga je ubio zalutali metak, a ko zna, možda još i danas pleše sa vukovima. Dečak kome je vuk bio čovjek, a čovjek vuk…

/LUFTIKA/