KAKO JE UĆUTKAN DUŠKO RADOVIĆ: Rečenica koja je došla glave najvećoj legendi Beograda

“Jesi li čuo šta je onaj ludak jutros rekao!”, žalio se general Nikola Ljubičić tada već bivšem gradonačeniku Beograda Branku Pešiću, poslije jutarnje salve bolnih aforizama koje je Duško odašiljao sa vrha “Beograđanke”.

Redakcijski telefoni na vrhu “Beograđanke” usijali su se tog jutra, datum skoro niko i ne pamti, ali, kažu, bilo je to negdke između 1982. i 1983. godine.

Beograđani zovu Studio B. Prošlo 7.15, a nema Duška. PANIKA! Neka muzika svira, ali odzvanja tišinom, svi se upinju ali džaba – na talasima koji se šire od Terazija prema Kalemegdanu ne čuje se onaj promukli glas da ih poslije onog legendarnog “Beograde, dobro jutro!” probudi, otrijezni, kaže ono što svi misle, ali ne umiju, ili, možda, ne smiju da kažu…

Ispostaviće se ubrzo da se taj glas i to “Beograde, dobro jutro!” više nikada uživo neće čuti sa talasa velegradskog radija. Ugasiće ga politički moćnici.

“Gašenju” Duška Radovića, legendarnog pisca, pjesnika, radio i TV voditelja prethodiće, po sudu Partije, veliki i svakim danom sve veći broj “nepodobnih” političkih aforizama kojima urbana legenda budi pospane Beograđane ušuškane u prividni spokoj osamdesetih.

“Jesi čuo šta je onaj ludak jutros rekao?!”

Ivan Stambolić, prvi čovjek Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda i general Nikola Ljubičić, predsjednik predsjedništva Srbije, koji su poslije smrti Josipa Broza Tita držali poluge moći, pomno prate šta Radović govori u etar. Prate, i od ranog jutra se nerviraju.

“Jesi li čuo šta je onaj ludak jutros rekao!”, grmi i svako malo jada se Ljubičić tada već bivšem gradonačeniku Beograda Branku Pešiću poslije jutarnjeg moždanog treninga koji genijalni Duško forsira ranom zorom sa vrha “Beograđanke”.

Nije želio da mu kolege ostanu bez posla, nije htio da drugi ispaštaju zbog njega: Brana Radović, Duškov brat  FOTO: Boško Karanović

– Te Duškove opaske i aforizmi mnogo su smetale Stamboliću. Jednom prilikom se, kada je sa prijateljima malo popio na svojoj vikendici, pohvalio: “Onaj Radović opet ne pazi šta priča, moram sutra da mu izvučem uši” – kaže za Ekspres Dušanov brat Brana Radović, kome je ovaj detalj kasnije, poslije Duškove smrti, prepričao jedan od svjedoka.

Čašu partijske žuči prelila je, kaže, ova Duškova rečenica, izgovorena u etru:

“Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”.

Ispostaviće se da su ovi poslije Tita bili sujetniji i suroviji od njega. Stvari postaju ozbiljne. Radović će ubrzo biti glavna tema Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije.

Presuda je izrečena!

Predsjedništvo CK SKS koje je 8. novembra 1982. “razmatralo aktuelna idejno-politička pitanja informativnih djelatnosti”, 16. novembra je objavilo zaključke:

“Aforizmi u popularnoj satiričnoj emisiji “Beograde, dobro jutro” u posljednje vrijeme sve češće imaju obilježja političkih poruka sa izraženom moralističkom i demagoškom pozadinom. Sadržina tih poruka ponekad je krajnje destruktivna i neprihvatljiva. Potrebno je izvršiti podrobniju analizu idejne usmjerenosti ovakvog djelovanja”, navodi se u saopštenju CK SKS.

Ubrzo slijedi i gašenje emisije. Partija je, međutim, izložena velikom pritisku javnosti. Slušaoci se bune, zovu, protestuju, traže da se Duško vrati. Uporan je, međutim, i Stambolić. “Ugasiću i Studio B, ako treba!”, poručuje partijski moćnik u telefonskom pozivu Radoviću!

– Dušku je poslije tog razgovora bilo jasno da mora da prihvati odluku takvu kakva jeste i on je to učinio prije svega jer je jako volio Studio B. Nije želio da mu kolege ostanu bez posla, nije htio da drugi ispaštaju zbog njega. Drugo, bio je patriota, i uz to jako inteligentan čovjek. Znao je da nema mnogo pametnih, a da su ovi bili mnogo moćni – prisjeća se Brana Radović.

Stambolićevo pokajanje i Duškov odgovor

Stambolić se ubzo kaje. Shvata da partija ukidanjem Duškove emisije ima više štete nego koristi i krajem 1983. godine nudi Radoviću da mu vrate emisiju. On, u svom stilu odgovara:

“Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme.”

Radović je već tada bio zdravstveno načet, a poslije ukidanje emisije ozbiljno se rezbolijeva.

Na mlađima svijet ostaje: Duško Radović

– Duško je već u to vrijeme bio bolešljiv, a onda su ga stres i šok zbog ukidanja emisije dotukli. Razbolio se. Nismo odmah znali o čemu je riječ. Dobio je upalu produžene kičmene moždine, bolest koju izaziva jak stres. Ljekar je to objasnio Brani Crnčeviću. Ispričao mu je da je i Aristotel Onazis umro od iste bolesti koju je dobio kada mu je sin stradao u avionskoj nesreći. Ljekar je rekao Brani: Kad Onazisu koji ima milione nije bilo spasa, teško da će i Dušku. Polako se gasio na naše oči – kaže Brana Radović.

Dušan Radović umro je 16. avgusta 1984. godine. Na sahrani je bilo 10.000 ljudi i ko zna koliko policije. Na svakom ćošku šušti i pišti radio veza. Cijeli Beograd došao da isprati legendu.

– Ne treba čovjek da griješi dušu kada su moj brat i Srbija u pitanju. Ipak se Srbija odužila Dušku. Ima ga u udžbenicima, djeca znaju ko je on, škole nose njegovo ime, ima svoje pozorište, neke ulice su nazvane po njemu. Ipak, čuvam knjigu koju je Branko Ćopić poklonio mom bratu i napisao mu posvetu. Ništa nije slučajno, njih dvojica su do kraja bili povezani. Doživjeli su sličnu sudbinu – zaključuje Brana Radović.

Posveta: Dušku od “druga“ Branka; FOTO: Saša Džambić

KAKO JE “PIONIRKA RAJKA” PREVARILA BRANKA ĆOPIĆA

– Poslije rata Duško je po menzama izdavao markice, radio je kao blagajnik. Napisao je pjesmu i poslao u Pionirske novine, gdje je urednik bio Branko Ćopić. Znajući da je Ćopić ženskaroš, Duško pošalje pjesmu i potpiše sa “Rajka Tokić”. Stigla pjesma u novine, svi oduševljeni pjesmom, Ćopić posebno, jedva čeka da upozna mladu pjesnikinju.

Jedan dan ode Duško do njih, kad, na stolu – njegova pjesma. Pita ih Duško kakva je pjesma, kažu: odlična! Duško im tada kaže da ju je on pisao. Tako nasamari Ćopića i uđe u Pionirske novine. Radio je potom u Radio Beogradu, pa na kraju na Studiju B. To je bio njegov beogradski, životni trougao – kaže Brana Radović.

Za Zvezdu se navija, Partizan se voli: Duško Radović nikada nije krio da je veliki partizanovac FOTO: Grobarski treš romantizam

VELIKI “GROBAR” JE PRVO NAVIJAO ZA ZVEZDU

– Živeli smo u Košutnjaku i Zvezdina legenda i kapiten Rajko Mitić nam je bio prvi komšija. Duško ga je mnogo volio, bili su pravi prijatelji, a on je tada navijao za Zvezdu. Neki kažu da je zbog Rajka i prestao da navija za Zvezdu, zato što na Marakani nisu htjeli da mu daju da bude trener, ali ja nisam siguran, znam da se oduševio tom sjajnom generacijom Partizana u kojoj su bili Jusufi, Šoškić i Miladinović, koja je harala Evropom. Moguće da je to bio razlog zbog koga je počeo da navija za Partizan – sjeća se Duškov brat, i dodaje da je na utakmice uvijek išao u društvu Ljubivoja Ršumovića, Brane Crnčevića i Matije Bećkovića.

POSVETA BORI ČORBI I NJEGOVOJ POSVETI

– Pričao mi Bora Đorđević… Izašla mu prva knjiga, sav važan došao u Studio B da je promoviše. Sretne Duška, pokloni mu knjigu i napiše posvetu – cijelu stranu. Ode u emisiju, gostovao sat vremena. Izlazi iz studija, Duško ga čeka sa svojom knjigom i posvetom:

“Bori Đorđeviću, sa zavišću, Duško Radović”. Poslije toga Bora više nikada nije pisao dugačke posvete, prisjeća se kroz osmijeh Brana Radović jedne od mnogih anegdota iz života svoga brata.

OVAKO JE GOVORIO DUŠKO RADOVIĆ

+++Dok Metro dođe u Beograd, mnogi će ga sačekati pod zemljom.

+++Žao mi našeg fudbala. Već dugo se muči, a nikako da umre.

+++Mnogi organi društvene kontrole i zaštite liče na prevarene muževe. I oni posljednji saznaju, oni što ih se najviše tiče.

+++Nad našom djecom biće izvršena još jedna školska reforma.

+++Ovih dana dolaziće nam u goste cijela Evropa. Molim kelnere da ne naplaćuju gostima ratnu štetu i neke druge nepodmirene račune za posljednjih nekoliko vijekova.

Ekspreso

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.