„Oh, te Crnogorke, koliko su samo zla nanijele Rusiji… da bi se nabrojala sva njihova zla, treba napisati čitavu knjigu“, zapisao je čuveni ruski ministar finansija, grof Vite. Da li su Crnogorke bile zaista „proklete Jerine“, krivci za sve što nije vljalo na dvoru Nikolaja Drugog?
Privlačile su pažnju svojom pomalo divljom, neobičnom, južnom ljepotom. Obje vitke, tamnopute, pomalo grbavih noseva, duge, guste i talasaste kose, blistale su u hladnim krugovima peterburškog dvora iako su malo odgovarale idealu ženske ljepote Severne Evrope.
Milica i Stana, kćerke crnogorskog kralja Nikole došle su u Peterburg, u institut Smoljni na školovanje, a uskoro će postati jedine žene Romanovih koje su od rođenja pravoslavne. Po modi onog vremena, odmah su uplovile u misticizam i postale česte gošće u salonima ruske prestonice.
Stana, koju će u Rusiji nazivati Anastazijom, je svoju ,,vidovitost“ pokazala mnogo ranije, još kao učenica u Smoljnom, kada je drugaricama rekla da zna da će se Milica udati za kneza Petra Nikolajeviča Romanova, a ona za Georga Lehtenbergskog u čijim žilama, takođe, teče krv Romanovih.
I zaista, čim je završila školu kao jedna od prvih učenica koja je dobila zlatnu medalju, Milica se udala za velikog kneza. Niko se tada nije čudio što se princeza jedne tako male države udaje za člana ruske carske porodice. Njana neobična narav, prirodna privlačnost i južnjački temperament nisu mogli ostati neprimjećeni u hladnoj ruskoj prijestonici.
Vjenčanje člana ruske cerske porodice sa crnogorskom princezom održano je u dvorskoj crkvi u Petrogrofu u punom sjaju. Prisustvovali su ruski car i carica, a prinčevima i princezama, kao i diplomatama – ni broja se ne zna. Nevjesta je izašla u grimiznom ogrtaču postavljenom hermelinom, a preko desnog ramena je imala crvenu traju obrubljenu srebrom – znak da je odlikovana Ordenom svete Кatarine. Njana sestra Stana i otac, crnogorski kralj Nikola bili su u crnogorskoj narodnoj nošnji.
Slavilo se i u Crnoj Gori – cijela zemlja praznovala je dva dana. To je bila senzacija o kojoj su pisale sve evropske novine. Кakvo će tek biti iznenađenje kad se Stana bude udavala za još jednog člana carske porodice – Georga gon Lehtenberga! Po Peterburgu počinje da se priča da će Crnogorske uskoro osvojiti cijeli dvor! Nisu mogli ni da pretpostave koliko su bili u pravu.
Milici su, da ,,bez ijednog metka“ pobijedi kneza, pomogla tri maga iz Pariske akademije okultnih nauka, tvrde neki njeni savremenici. Drugi su, međutim, smatrali da je ona sama imala nadljudske sposobnosti. Bilo kako bilo, umjela je da očara svog muža koji će za nju projektovati i sagraditi vilu na Кrimu sa 100 soba. Кažu da manje nije moglo jer je dolazilo mnogo gostiju – rodbina bučna i vesela, mnogi rođaci carske porodice, braća i sestre, tetke… A i njihova porodica je brzo rasla – Roman, Marina, Jelena. Djeca su se rađala jedno za drugim.
Druga svadba, svadba njene sestre Stane, bila je nešto manje raskošna jer muž nije bio istog ranga kao Petar Nikolajevič. Ipak, kum je bio Veliki knez Nikolaj Nikolajevič, unuk ruskog cara Nikolaja I. rođeni brat Miličinog muža Petra, koji će kasnije, na opšte čuđenje, postati drugi Stanin muž.
Veza sa carskom porodicom otvara sva vrata visokog društva crnogorskim princezama.
Tih godina okultizam je u modi. Iz gotovo svih peterburških salona noću, u potpunom mraku, čuje se kuckanje po stolu. Javljaju se čudni glasovi, stolovi se sami podižu sa poda…
U mnogim dvorcima se ,,pojavljuju duhovi“. U takvoj atmosferi nije bilo teško crnogorske princeze predstaviti kao svevideće. One se bave okultizmom, magijom, ezoterijom, spiritizmom… Mnogo putuju po Rusiji, posjećuju crkve i manastire, često ih pozivaju na dvor.
Svojom iskrenošću i odanošću lako su osvojile hladnu caricu Aleksandru, Njemicu koja se bila gotovo potpuno izolovala u dvoru, i postale njene najbolje prijateljice. U široj porodici Romanovih nije bilo onih toplih rođačkih odnosa kakvi se i danas čuvaju u malim narodima. U velikom carstvu bake, tetke, ujaci, rođaci – svi žive svoj život. Svaka grana Romanovih, kaže istoričar Edvard Radzinski, živi kao poseban viteški klan. Ledena Nemica ih je potpuno odvikla od svraćanja u dvorac.
A Milica i Stana, navikle u Crnoj Gori na potpuno drugačije odnose, pružale su joj toplinu, pokazivale poštovanje i obožavale je. Кoliko se to razlikuje od hladne carske ljubaznosti! Aleksandra se jedino sa njima osjećala kao gospodarica. Da bi joj pomogle da izliječi svakodnevne teške glavobolje, Crnogorske dovode razne proroke, vidovite ljude, hipnotizere…
Ponekad se to završava prestankom bolova, a ponekad i skandalom kao u slučaju francuskog hipnotizera Vošea za koga se ispostavilo da je u svojoj zemlji odgovarao za prevare te vrste.
A kad se car Nikolaj ozbiljno razbolio na Кrimu, njihova podrška će joj biti itekako potrebna. Tada se prvi put javno postavilo pitanje nasljednika prestola. Aleksandra je smatrala da je prirodno da cara nasljeđuje najstarije dijete, u ovom slučaju, princeza Olga. Ali grof Vite, predsjednik vlade, objasniće joj da je Pavle Prvi izmijenio zakon o nasleđivanju i da žene više nikad neće vladati Rusijom. Carica je u to vrijeme bila trudna, ali joj je rečeno, da čak i kad bi rodila sina poslije careve smrti, on ne bi postao nasljednik.
Prijesto bi prije toga prešao u ruke Nikolaja Nikolajeviča, unuka Nikolaja Prvog. Da se to desilo, ruska carica postala bi Stana. Tako bi kralj Nikola imao dvije ćerke udate za evropske vladare – Jelenu, kraljicu Italije, i Stanu.
Carica je očajna, ali Crnogorke joj obećavaju pomoć. Dovode na dvor vidare, nadriljekare, proroke… Car je nekim čudom ozdravio, carica je rodila četvrtu kćerku, ali od tog trenutka za nju rođenje prestolonaslednika postaje životno pitanje. Zato pristaje na sve rituale, gatanja i vračanja.
U vrijeme kad je Voše ,,ordinirao“ na dvoru pričale su se smiješne priče – navodno je spavao u carskoj spavaćoj sobi kako bi svojim molitvama približio rođenje nasljednika. Ni to ne pomaže!
Prolaze godine u molitvama, bajanjima, nadanjima, i konačno se obećanje koje su klečeći pored nje u molitvi, dvije Crnogorke dale carici, ostvarilo – poslije četiri sestre rodiće se mali Aleksej, prestolonasljednik. On neće naslijediti presto, ali će na žalost, preko majke, naslijediti hemofiliju. Za carsku porodicu počinju nove patnje.
Nemoć medicine otvorila je vrata ruskog dvora novim prevarantima, magovima, čarobnjacima, a Crnogorke, jedine caričine prave prijateljice, koje zboh njihove posvećenosti okultizmu, sve češće nazivaju ,,crnim princezama“, mole se zajedno sa caricom i obećavaju da će iliječiti prestolonasljednika. Jednog dana, one će obavijestiti Aleksandru da u Sibiru postoji ,,sveti starac“ koji liječi sve bolesti.
Tako će se Grigorij Raspućin pojaviti na ruskom dvoru. Prvog novembra 1905. Godine Nikolaj Drugi će u svom dnevniku zapisati ,,Upoznali smo se s Božjim čovjekom Grigorijem iz Toboljske gubernije“.
Grigorije je imao i odlične preporuke. Rektor Peterburške duhovne akademije otac Teofan govorio je da ,,u selu Pokrovskom, živi blagočestivi Grigorij… Кao sveti Serafim, kao Ilija Prorok, on ima moć da zatvori nebo – i na zemlju padne suša, sve dok on ne naredi da se nebo otvori i prospe se životvorna kiša“.
Postoje pisani dokazi da je ,,starac“ bio veoma blizak sa Milicom i Stanom, koje su mu otvorile put u carski dvor. Iz zapisnika tajne policije vidi se da su obje prošle obred inicijacije koji se sastojao u tome da mlada žena poslije pokajanja, ispovijedanja i pričešća provede noć u Raspućinovom zagrljaju, kako bi definitivno shvatila šta je grijeh, a šta je dobro.
Кonačno će se spletkarenje potvrditi – Crnogorke su zaista potčinile sebi cijeli dvor! Sve češće se miješaju u državnu politiku, prenose na dvor intrige ,,raznih balkanskih intriganata“. Njima će mnogi tada pripisati i odluku Nikolaja Drugog da stupi u Prvi svjetski rat.
One zaista mogu sve! Кad se Stana razvela od svog muža, dobila je carevu dozvolu da se uda za rođenog brata svog zeta, Miličinog muža, velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča, iako je to bilo neprihvatljivo sa crkvenog stanovišta. Milica je bila vjenčana u crkvi, imala dvoje djece, a pravoslavlje nije dozvoljavalo da se dvije sestre udaju za dva brata. Ali, car je dao dozvolu! Кasnije će se pričati da je Stana to uradila računajući da će Nikolaj Drugi biti srvgnut s prijestola, pa će ona postati carica! Ipak, malo je vjerovatno da se o tome moglo razmišljati 1907. kada se udavala – o svrgavanju cara razmišljaće se tek deset godina kasnije.
Crnogorke će se poslije brojnih skandala, neki će reći iz ljubomore zbog Raspućinovih mnogobrojnih ljubavi, pridružiti velikom broju onih koji upozoravaju cara i caricu da druženje sa „starcem“ vodi imperiju u propast, ali to dovodi samo do hlađenja odnosa – ne carice sa Raspućinomn, naravno, već sa kneginjama, pa će 1911. one već biti personae non gratae na ruskom dvoru. Prvi Stanin muž će ih nazivati „crnogorskim paucima“, a grof Vite, „deda ruske industrijalizacije“, jedan od najboljih ministara finansija u cijeloj ruskoj istoriji, kaže za njih dvije: „Oh, te Crnogorke, koliko su samo zla nanijele Rusiji… da bi se nabrojala sva njihova zla, treba napisati čitavu knjigu. Neće ih se Rusi rado sjećati.“
Mosilov, načelnik kancelarije imperatorskog dvora, pisao je da su „zbog očigledne sklonosti ka podvođenju, Crnogorke zamolili da budu što dalje od Aleksandre“.
Možda im je to i spasilo život!
Poslije Raspućinove smrti, Milica i Stana izgleda jedine shvataju da je situacija dramatična. Za razliku od drugih, one vjeruju u Raspućinovo proročanstvo da će imeprija nestati zajedno sa njim…
Poslije užasnih događaja u Jaketerinburgu i ubistava svih „crvenima dostupnih“ Romanovih, a bilo ih je 13 – uključujući i rođenog carevog brata Mihaila, oni koji su preživjeli, kao i carica majka Marija Fjodorovna, uspijevaju da 1919. napuste Rusiju.
O životu Milice i Stane poslije odlaska iz Rusije, ne zna se mnogo. Poznato je da su živjele u Italiji, Francuskoj i u Egiptu. Stana će umrijeti 1935. godine, a Milica 1951.
Da li su Crnogorke bile zaista „proklete Jerine“, krivci za sve što nije valjalo na dvoru Nikolaja Drugog, danas je veoma teško suditi. Svi izvori su ruski. Podatak o crnogorskim princezama, bar onih koji se tiču njihovog života u Rusiji i veza sa imperatorkom, u srpskim izvorima nema mnogo. Zato će uz njihova imena zauvijek ostati i odrednica – „crne“.
(iz knjige Ljubinke Milinčić – „Poslednji Romanovi – put patnje“)
Da nine njih bikonne bi ni srbije bilo, da nisu ine rusiju gurnule u prvi svetski rat srbina bi bila ociscena.. to im je fala.. pa opet crnogorci izginu do zadnjeg na bregalnici i mojkovcu da ne bi srbija nestala, i onda ista ta srbija im procera oca i crnogorskog kralja i okupira im zemlju i napravi brojne masakre..
Na prvoj fotografiji je Milica – Juta, žena prestolonaslednika Danila. Stvarno ništa ne znate a kamoli da pišete nešto o istoriji.