Vrlo rijetko pišem i objavljujem na mrežama, pogotovo na ovoj društvenoj mreži, jer je skoro i ne koristim. Međutim, pošto se upravo na njoj najviše i potenciraju, reklamiraju i nameću odluke, vijesti, mišljenja i stavovi različitih organizacija, grupa ljudi i pojedinaca, pod utiskom stanja u društvu i ja pišem objavu.
Duboko sam razočaran i moram reći (sa pravom reklo bi se) zgrožen stanjem među mladima u svojoj okolini. Prosto mi je nevjerovatno da grupa mladih i obrazovanih ljudi ima takvu nezainteresovanost za stvarnost oko sebe. U trenucima dok nam inteligencija odlazi razumom za dostojanstvom, a radna snaga trbuhom za kruhom, određene grupe obrazovanih (sic!) ljudi su apatične. Odlučnost, hrabrost ili pak neka druga jaka lična osobina i karakterna crta kao da su nestale. Ljudi se mire sa suštinom. Puls među ozbiljnom grupom mladih ljudi kao da je otkazao.
Diplome koje su stečene mukotrpno, prodaju se kao povrtlarske kulture. Javno ponižavanje ljudi nije nikada bilo veće u istoriji. Da li to neki rade namjerno, neki ne vide ili neće da vide, nije jasno, ali bojim se da ozbiljna grupa mladih ljudi ne misli svojom glavom. Pristaje se na sve, na najsmješnije ponižavanje mahanjem kojekakvim zastavama i partijskim knjižicama, kao da se nikad nisu zalagali da uče i samostalno se dokazuju.
Кako smo mogli da čujemo, možemo biti najbolji studenti, studenti svojih generacija, al ako nismo dio sistema, nema ništa od nas. Ne mogu da vjerujem da mladi ljudi prelaze preko ovoga. Gledam i ne vjerujem da vidim svoje drugare, mlade intelektualce (valjda) kako smireno sjede iza pojedinaca koji još smirenije govore da je 100КM pomoći garant ostanka na ovim prostorima (sic!). Takva vrsta nepostojanja prostora za vlastito mišljenje nije bila nikad izraženija.
Uključivanje u stranke, samo da bi se našao posao u struci, jednako je najstarijem zanatu. Gdje se izgubilo dostojanstvo, gdje je razum akademskog građanstva, ne mogu da dokučim. Generalizovanje opcija je najpogubnija stvar. Partijski vojnici postaju svi podobni, valjda nesvjesni da na taj način prodaju svoje uspjehe. Ulazak u stranku iz ličnih ubjeđenja, iz slaganja i RAZMIJEVANJA različitih političkih sistema ili opcija, prosto je nestalo. Definicija demokratije je nepoznanica, a da ne pričamo o socijaldemokratiji i sl. Spoznaje su nestale nauštrb politikanstva i interesa.
Poseban vid problema je svakako u prosvjeti. Uz istorijsko poznavanje fenomena političkog kadriranja, mogu s punim pravom reći da u društvu ne postoji opasnija opcija od prosvjetnog kadriranja. Namješteni konkursi, vanserijski promašene poente intervjua, postali su stvarnost. Inteligencija i obrazovanje se stavljaju u stranu, samo ako nam glava u bilo kom trenutku posluži za neke stvari pored šišanja. Poštovati uspjeh, takt i sposobnosti bilo koga ko nije na istim političkim marginama, trebalo bi da bude normalna stvar. Ako je neko stručnjak za nešto, bilo bi logično i da obavlja određene funkcije, dužnosti ili nešto treće. Međutim, kod nas ne samo što ne postoji meritokratija, već velika većina (nažalost) ni ne zna njeno značenje. Bojim se za budućnost određenih sektora, institucija ali i procenta stanovništva ukoliko se ovako nastavi.
Uprkos svemu, kao mlad čovjek, obrazovan i otvoren za napredak i borbu za svoj grad i društvo, iskreno se nadam da će određene pojave sazreti. Snaga je u mladima, a sijeda glava nije direktno proporcionalna sa mudrošću. Volio bih da više mladih smogne snage i pokaže svoju hrabrost, kako bismo spasili što se spasiti da. U protivnom, nek nam je Bog u pomoći u životu sa ljudima koji naši savremenici nisu.
Za kraj mogu samo reći jednu stvar: kako radili, tako nam Bog pomogao i šta o drugim mislio, meni se vratilo.
Lazar Radan – Za Pravdu i Red
Ostavi komentar