Tekst bez naslova

Tri situacije koje imaju veze s djecom su me u posljednjih isto toliko dana ostavile bez teksta.

Zato je ovaj tekst bez naslova. Jer, teško je danas ostati bez riječi, rijetke su situacije u kojima naprosto ne znaš šta da kažeš; zbunjen si, zatečen, poražen.

Bez riječi me najlakše ostavi nešto što se tiče djece, kako već rekoh. Za nas stare mi je lako, već ćemo se nekako snaći, zaboli me i naš jad, ali djeca…

Jedno je danas po drugi put sahranjeno. Koji roditelj može preživjeti tako nešto, da svoje dijete pokopa dva puta?! Da dva puta spusti u hladnu zemlju njegovo beživotno tijelo. Koji čovjek može preživjeti tako nešto…

Znate li da svake noći 128.000 djece u BiH na spavanje ode gladno!

Ako ne znate, posljedni podaci Agencije za statistiku BiH govore da oko 128.000 djece u toj zemlji koristi neki vid socijalne pomoći, da ih je oko 100.000 ugroženo porodičnom situacijom, od kojih 40.000 žive u porodicama koja nemaju ni minimum sredstava za život. U istoj toj BiH, prema analizama sektora socijalne zaštite, oko 600.000 ljudi živi sa 3 do 5 KM dnevno, tačnije u siromaštvu i ne mogu priuštiti da večeraju.

Znate li da se u Dječijoj javnoj kuhinji u Lukavcu trenutno hrani 220 korisnika, što je gotovo trostruko više nego kada je otvorena prije godinu dana?!

Jeste li čuli da je u Sarajevu juče u m r l a sedmomjesečna beba od morbila?

Isključiću svaku vrstu pristrasnosti i reći da samo znam da je dijete m r t v o, nema ga više.

U tri dana, jedno smo svoje dijete drugi put sahranili, njih 128.000 poslali gladne u krevet, a jedno je u m r l o od nečega što je do sada moglo biti iskorijenjeno.

Koji je naslov za to?

Ja ne znam, ostala sam bez teksta.

Jelena Pralica – Lola