Kroz život…

Priča je istinita. Desila se prije jedno nedelju dana u Beogradu.

-Teto, jel možete da mi date bijelu kiflu?
-Nemamo je.
-Ali eno su tamo, imam pare.
-Rekla sam ti izađi, nemamo!
Djevojčica izlazi, musava, mala, nekih sedam, osam godina.
Steže 25 dinara u ruci kao da steže svoj život, da ne pukne, stiska i stiska..

-Hello, can I help you?
-Da. Daćete mi sve te bijele kifle sa police, kroasan sa čokoladom, ovu buhtlu i jogurt.
-Ali…
-Nema, ali!
Plaćam joj sve i izlazim. Djevojčica, čuči kod nekog koska i plače

-Je l’ ides u školu?
-Idem.
-Koji si razred?
-Prvi

Dajem jos sve ono što sam pokupovala. Ona me grli i kaže :
-Teto, ja sam zaradila pare… i daje mi 25 dinara.
-Samo sam htjela da kupim bijelu kiflu. Do ovdje je mirisala

Sada ja stežem svoje grlo i srce da ne pukne. Skupljam komadiće svoga života pred tim malim bićem.
-Neka srećo, zadrži tih 25 dinara.
-Daću ti ja još, da možes da odeš kući, da ne sjediš u ćošku.

Okrenula sam se i otišla. Daleko, daleko, daleko… što dalje od ovoga života, što dalje od komadića koji su se raspršili, što dalje od pogleda koji sam vidjela, od osmijeha koji me je ugrijao, zagrljaja i tih 25 dinara

Došla sam kući. Vidjela sam sebe u ogledalu, i shvatila da nikada nisam ni otišla, da lebdim između dva svijeta i da će tako biti čitav moj život.

„A ujutru, u onom čošku između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.
Pred njom je ležalo mnogo izgorjelih šibica.
– Htjela se da se ugrije! – Govorili su prolaznici.
A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost“.

H.L.Andersen.

Izvor: B92

Facebook komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.