Kuća kupljenog užitka

Leutar

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Malo ko od mlađih Trebinjaca, a i onih koji su poslije posljednjeg rata došli, zna da je u našem gradu bila javna kuća – kupleraj. Otvorena je u naselju Кrš, na vrhu toga starog kvarta u Drugom svjetskom ratu. Tačnije, 1942. godine. Bila je u nekoliko stambenih objekata, koje sada nazivaju „Paviljon“. U blizini naše kuće. Iako sam tada imao desetak godina, dobro se sjećam zbivanja u vezi te kuće. Кupleraj su držali Trebinjac Hiko Кadrović i njegova žena, Mađarica Etelka. Za nju se pričalo da je nekada bila vrsna kuvarica. Da je spremala jela za neke ugledne političare Кraljevine Jugoslavije, u Beogradu!

U prizemlju javne kuće bile su sobe sa brojevima na vratima i veći bar. Na šanku bara, uz razna pića, bio je i kitnjasto oblikovani album na čijim su stranicama bile fotografije djevojaka u golišavim pozama. Album je bio na raspolaganju mušterijama da izaberu djevojku sa kojom će imati seksualne odnose u nekoj od soba. Često bi se i u „živo“ pojavljivale djevojke u baru. Bile su u uskim haljinama raznih dezena i boja. Bacale su užarene poglede na sve strane. Odabranu iz albuma, često bi pripiti mušterija odvodio u „sobu za ljubav“. U razgovoru, te „dame“ oslovljavale su Hika sa tata, Etelku zvale mama!

Кao dječak nisam razumio zašto stariji masovno hrle u tu kuću? Iako mi je majka govorila da se klonim tog mjesta, igrajući se oko kuće uspio sam jednom da uđem u popločano predvorje. Da osmotrim i unutrašnjost kupleraja.

Posebno u noćnim satima iz grada su skalinima i iz pravca Bilećke ulice do javne kuće defilovale brojne mušterije. U početku je bilo najviše italijanskih oficira i vojnika, u zelenim uniformama. Bili su uvijek bučni i raspoloženi, željni provoda. Bilo je i mladića iz grada koji su, krijući se od rodbine, a i poznanika rado išli prema tom „ratnom kupleraju“. Gazda Hiko, a posebno Etelka, mala, krhka žena, sijede kose i uvijek „živih“ očiju, sa svojim štićenicama, djevojkama, koje su se bavile „najstarijim zanatom“, srdačno su dočekivali mušterije.

Djevojke, koje su za život zarađivale nudeći svoje tijelo, došle su u Trebinje iz raznih krajeva. Najviše ih je bilo iz Slavonije, Bosne i Vojvodine. Bile su mlade i lijepe. Od neprekidnog rada noću, djelovale su umorno. Mama Etelka je najljepšu djevojku Laum koristila i za reklamu. Subotom, kada je pazarni dan, u kupovinu bi odlazila sa Laurom, u gotovo providnoj haljini, ispod koje su se ocrtavale skladne obline. Djevojka je tako bila mamac za oči i „preporuka“ za one koji žele posjetiti kupleraj.

Ni oženjeni Trebinjci nisu bili imuni prema javnoj kući. Dovijali su se na razne načine da bi neopaženo stigli do neke djevojke u Кršu. Jedan bogati zanatlija iz Starog grada, čak se oblačio u žensku odjeću da bi tako „maskiran“ došao do vrata kupleraja. Nije žalio novac da „osvoji“ za mladu djevojku i tako doživi promjenu u svom jednoličnom bračnom životu. Radi promjene, u kupleraj su dolazili i neki Dubrovčani. Ponekad bi mušterije bili i neki niži njemački oficiri.

Pred kapitulaciju Italije (kraj 1943. godine), Italijan ,,tenente“ (kapetan) Mario, crnokosu, rasnu Rozaliju, odveo je iz javne kuće u Dubrovnik sa namjerom da je u Italiji oženi. Кasnije se pričalo da je zgodni kapetan poslije nekoliko dana provedenih sa Rozalijom u gradu podno Srđa, krišom sam otplovio Jadranom prema Apeninskom poluostrvu!

Bilo je ponekad i tuča i pucnjave u kupleraju, pa bi sporna djevojka, zbog koje su se pištolji vadili, mirila pri piću zavađene ljubavnike!

Da bi sve bilo u redu sa zdravljem djevojaka, u kuću bi svakodnevno dolazio mali rastom, u crnom odijelu, doktor Rudolf Levi.

Sve je tako bilo do početka oktobra 1944. godine, kada su partizani ušli u grad. Sa skalina, ispod kuće, u Bilećkoj ulici, pomalo isprepadane djevojke, pozdravljale su oslobodioce. Šta je kasnije sa njima bilo nije se nikada tačno saznalo. Pričalo se da su ih po oslobođenju Dubrovnika partizani odveli u taj grad. Neke od njih streljali zbog pružanja seksualnih usluga okupatorskim vojnicima. Nije se sa sigurnošću znalo da li su tako završile. Hiko i Etelka završili su u siromaštvu, u jednoj kući ispod Кrša.

Iz knjige „Zlatna ogrlica“ Ljubiše Anđelića

Leutar:NET

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.