
Osmanlije konačno su zauzeli Bosnu 1463.god. Tri godine kasnije, 1466.god., oni su zauzeli i starinsko Trebinje. Prvi turski upravitelji u Hercegovini zvali su se vojvodama, a tek kasnije su uzeli naziv sandžak-krajišnika. Herceg-Šćepan se održavao samo još u samom Primorju. Umro je u Herceg-Novom 1466. god. Ajaz-beg sedmi po redu Krajišnik sandžaka hercegovačkog 1482.god. zauzeo je Novi. Ovim je cijela Hercegovina pala pod Osmanlije. Trebijne će ostati pod Osmanlijama sve do 1878.god., dakle punih 412 dodina!
Dolaskom Osmanlija Trebinje se trgovačkog centra počelo postepeno prerušavati u jedan logor i da dobiva izgled odbrambenog utvrđenja. Ovome je doprinjeo položaj grada prama susjednoj Crnoj Gori, slobodnom Dubrovniku i mletačkoj Dalmaciji.
Sa turskim dolaskom život Srba i Hrvata se znatno promijenio. Odmah u početku veći dio staroga plemstva prihvatio je islamsku vjeru. Narod se počeo okupljati oko novih vođa. To su u narodnoj pjesmi opjevani hajduci. U planinama je stalno rastao broj hajduka, a ustanci se dižu po svima našim krajevima.
Pošto su je zauzeli Turci su u Bosni i Hercegovini oformili bosanski pašaluk. Pašaluk su podijeliili u sandžake: bosanski, hercegovački, zvornički, kliški, lički i bihaćki, 1583.god. Sjedište Hercegovačkog sandžak-bega (paše) bilo je u Dračevu, a kasnije u Trebinju.
Potčinjeni narod koristio je svaku slabost carevine za pokusaje oslobođenja. Prva prilika desila se tek 1593.god. kada su Hrvati u bitki pod Siskom potukli veliku tursku vojsku bosanskog Hasan-paše. Već 1595.god. uskoci su zauzeli od Turaka tvrdi Klis. Ovu slabost Osmanske carevine iskoristio je vojvoda Grdan i 1597.god. podigao ustanak u Hercegovini. Međutim ustanicima nije stigla obećana pomoć, pa je ustanak ugušen.
Turci na Balkanu vode dva rata: sa Mlečanima (Kandijski rat, 1645—1669) i Austrijom (1683—1699). Već u prvom, a naročIto u drugom ratu vidimo živu saradnju manastira Tvrdoša kod Trebinja. Njegovi su kaluđeri su u stalnom u dodiru sa vanjskim svijetom, te sa ustanicima i njihovim vođama. Naročito se ističe rad čuvenog Ostroškog svetitelja Vasilija Jovanovića (1639—1671). On se pridružuje akciji Lige evropskih država protiv Osmanlija. Neumorno radi na oslobođenju, dopisuje se s papom i gleda kako bi obnovi ranije veze s Rimom. U njegov primjer ugledali su se i drugi kaluđeri manastira. Tvrdoš je nekoliko puta stradao usljed elementarnih udara i nepogoda, ali je mnogo više patio zbog protivturskog djelovanja svojih kaluđera. Kada je 1687.god. pao Herceg-Novi u ruke Mlečanima, iz njega su se odselile mnoge turske porodice u unutrašnjost zemlje. Najveći dio tih porodica doselio se u Trebinje. Ovo je prvo veće naseljavanje Trebinja muslimanskim življem. Neke od ovih porodica su se nastanile u Gorici i na Gradini, a neke ispod Hrupjela. Na tom mjestu niče novo naselje, prozvano Omanovićevom mahalom. Ona je najstariji dio današnje trebinjske varoši. U vrijeme povlačenja hercegnovskih Osmanlija u Trebinje i njegovu okolinu su došli: Omanovići, Resulbegovići, Salahovići, Hadžihasanovići, Ćatovići, Kapetanovići, Galijatovići i dr. Po odlasku turskih porodica iz Novog u Trebinje Mlečani su se zabrinuli, da bi Turci mogli manastir Tvrdoš da pretvore u jaku tvrđavu, zato su ga sami 1694.god. razorili. Tako je nestao manastir koji je od svog osnivanja 1509.god. pa do razaranja stalno stajao na braniku vjere i slobode.

Vladika Savatije Ljubibratić se još ranije sa kaluđerima tvrdoškog manastira sklonio na mletačku tertoriju. Izbjegli kaluđeri su u blizini Herceg-Novog obnovili jednu zapuštenu crkvu i uz nju izgradili manastir Savinu 1694.god. Jedan dio izbjeglih kaluđera se vratio nešto kasnije u Trebinje. Oni su u Dužima sagradili novi manastir. Ovaj manastir nastavio je ulogu Tvrdoša u antiturskoj borbi.
Kako je Trebinje imalo veoma važnu ulogu u odbrani sistema, a nalazilo se na graničnom području turske carevine 1663.god. je proglašeno je kapetanijom, što je podrazumijevalo poseban status.
Poslije poraza Osmanlijskog carstva kod Beča 1699.god., teško stanje u carstvu oživilo je ponovo nadu u oslobođenje. U Dalmaciji su se digli uskoci pod Ilijom Smiljanićem i Stojanom Jankovićem.
U isto vrijeme izbilo je više ustanaka hrišćana u Hercegovini. Najpozanatiji je onaj pod Bajom Pivljaninom.
Suočeni sa slabljenjem carstva nakon poraza kod Beča i sve češćim ustancima raje Turci počinju da se povlače sa svojih posjeda u gradske zidine. Posljedice ovih seljenja su se osjetile u svim gradovima, a naročito u Trebinju. U njemu se oko Resulbegovićeva utvrđenja počela da razvija nova varoš, na desnoj obali Trebišnjice.
Porodica Osmanpaše Resulbegovića u Trebinje se doselila iz Herceg Novog. Kako je Osmansko carstvo počelo da slabi poslije poraza kod Beča, a Trebnje je bilo pogranična teritorija, on je po nalogu sultana da se u Trebinju izgradi jače utvrđenje, 1706.god. izgradio vanjsku trebinjsku tvrđavu, poznatu kao Ban-vir. Ona je bila opasana zidinama i jakim kulama. Ban-Vir, kao naziv za ovu tvrđavu, poslednji put je upotrebljen 1729. godine, a onda sve ređe, da bi se posle zadržalo samo kao uspomena na grad, a onda i kao ime dubokog vira u rijeci Trebišnjici (iznad grada). Oko starijeg utvrđenja izgrađena je jedna prostranija tvrđava sa četiri jake kule. Glavni ulaz (kapija) u tvrđavu je na zapadnoj strani. Nad tim ulazom bila je kula Hadžismajilovića Selimage. Ostale tri kule ili tabije branile su prilaz gradu vatrom iz svojih topova. Tabije su bile ove: sjeverna Salahovićeva, jugoistočna Ćatovićeva i jugozapadna Landrovićeva tabija. To je trebinjski Kastel. U isto vrijeme preseliše u Trebinje i turske vlasti iz Dračeva koje je postradalo u ustanku Baja Pivljanina. Tako je današnji Kastel postao središtem novoga Trebinja, koje se poče oko njega da razvija na desnoj obali rijeke Trebinjčice.
Godine 1715. počela gradnja hendeka (kanala) oko Grada, dužine 460 metara, dubine 5 metara i širine 10 metara. Kanal je djelimično zatrpan 1914.god. a potpuno 1932. godine. Osmanpaša Resulbegović je ostao upamćen kao veliki graditelj. On je u unutrašnjosti tvrđave sagradio dvije džamije: 1719.god. Carevu, a 1729.god. drugu danas poznatu kao Osmanpašina džamija. Zanimljivo je da do ovog vremena Trebinje nije imalo nijednu džamiju. Njemu se pripisuje i gradnja Sat-Kule. Osnivanjem i razvojem novoga Trebinja još bržim tempom poče da odumire i opada staro Trebinje na lijevoj obali rijeke. Na to srednjovjekovno slovensko naselje podsjećaju još Police Izvan kastelskih zidina bila je u početku samo Osmanovićeva mahala i to kao predgrađe. Nešto kasnije počelo se izgrađivati drugo varoško predgrađe u Bregovima, a Police su se posljednje počele izgrađivati.
Janjičari su kočili svaki napredak carstva, a svoju volju nametali su vlastima. Zato je sultan izdao tzv. hatišerif 1793.god. Protiv sultanovih reformi digli su se bosanski janjičari. Njima su se pridružili i bosanski begovi pod Husejin-kapetanom Gradaščevićem, Zmajem od Bosne. Međutim, Kara Mahmud-paša je savladao Husejina i on pobježe iz Bosne. Husejinovu padu značajno su doprinjeli hercegovački begovi Smajil-aga Čengić (čije se turbe nalazi u selu Avtovcu pored Gacka) i Aliaga Rizvanbegović-Stočević. Aliaga Rizvanbegović-Stočević je isposlovao od sultana odcjepljenje Hercegovine od Bosne i za sebe vezirsku titulu (1832-1851). Međutim on se pridružio pobuni protiv reformi novog sultana. Ovu pobunu bosansko-hercegovačke feudalne aristokracije silom je slomio Omer-paša Latas, a Ali-aga Rizvanbegović-Stočević je pogubljen.
U isto ovo vrijeme i najbliži susjed Trebinja na zapadu, Dubrovnik izgubio je svoju samostalnost. Njega je 1806.god. zauzela francuska vojska. Porazom Napoleona Dubrovnik je pripojen Austrougarskoj.
Zbog veoma teškog položaja raje nastalog reformom desetinskoga sistema prikupljanja poreza i samovolje prilikom prikupljanja poreza u Hercegovini izbija ustanak pod Lukom Vukalovićem. Ustanak je započeo na Zupcima 1858.god., a borbe su potrajale do 1862.god. Ustanicima je pružila pomoć Crna Gora, a 1862. god. se i Rusija umiješala u korist ustanika. Mir je potpisan u Mostaru, nagodbom Vukalovića i turskih vlasti. Vukalović je poslije ovoga otišao u Rusiju.
Iz istih ovih razloga narod se pobunio u jesen 1874.god. u Zovom Dolu i Lukavcu kod Nevesinja. Vođe su se pred silom sklonile u Crnu Goru. U julu 1875.god. opet je došlo do oružanog sukoba u Nevesinju. Izbjegle vođe vratiše se iz Crne Gore i pozvaše narod na oružje. Četničke borbe vodile su se najviše oko Papratnice. Ustanak je poznat kao Nevesinjska puška i odjeknuo je i u bosanskoj Krajini. Vođa ustanka u bosanskoj Krajni bio je Petar Mrkonjić, kasnije kralj Kraljevine SHS, Petar I Karađorđević. Ustanku su se 1876. pridružile i Srbija i Crna Gora, a poslije neuspjelih pregovora i Rusija 1877.god. Poražene Osmanlije primorane su da se odreknu najvećeg dijela evropskog posjeda mirom u San Stefanu. Međutim, zapadno-evropske sile nisu htjele da priznaju ovaj ugovor pa je sazvan Kongres u Berlinu. Ustanici su bili nadomak cilja, Slobode.
Ipak, na Berlinskom kongresu 1878.god. narod Hercegovine nije dobio slobodu, već samo novog gospodara. Austro-Ugarska dvojna monarhija je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Austro-ugarska vojska je iste godine ušla u zemlju. A otpor je uspjela da uguši do 1881.god. Austrijska vlast uvidjevši vrijednost Trebinja kao komunikacionog središta prema crnogorskoj granici napravila je od Trebinja važan vojni centar. Na svim brdima oko Trebinja napravili su jaka utvrđenjima, koja i danas pusta i prazna dominiraju pejzažom ove opštine. Na period austrougarske vladavine i danas podsjećaju građevine javnog karaktera, upravne zgrade, kasarne, škole i ostali objekti.
Godine 1908. Austro-Ugarska monarhija je izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine. Ovaj čin Austro-Ugarske monarhije kao i uopšte teško stanje na Balkanu doveli su do Prvog balkanskog rata 1912.god., a potom i Drugog balkanskog rata. Dvije godine poslije izbio je i Prvi svjetski rat.
Nakon I svjetskog rata Trebinje je konačno dočekalo svoju slobodu. Dana 31. oktobra (13. novembra) 1918. god. u Trebinje je ušla srpska vojska i sa njom Sloboda čekana 452 godine.
Dana 11. novembra 1918. godine Trebinje je postalo dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Država je bila podjeljena u 33 oblasti, a promjenom ustava 1929.god. preimenovana je u Kraljevinu Jugoslaviju i podijeljena u 9 banovina. Tako je Trebinje, koje je dotle pripadalo Mostarskoj oblasti, došlo u sastav Zetske banovine.
WIKI – Leutar:Net
Ne znam koliko su tacni ovi podaci.
Podaci su tacni i korektno napisani. Samo ovo sa prov dzamijom u Trebinju je upitno , jer izvori kazu daje prva dzamija bila na mijestu danasnje zgrade Hidroelektane .Nekih vecih odstupanja nema u informacijama.I ovo bi trebalo da stoji na neki nacin i prati eksponate i informacije u Muzeju Trebinja…
Imam pitanje jesu li omanovici iz Trebinja bili romi?
Jesuli omanovici iz Trebinja bili romi?
Pitam možeš mi objasniti
Jesuli omanovici iz Trebinja bili romi
Dali su omanovici bili romi
Imam pitanje jesu li omanovici iz Trebinja bili romi?
Dali su omanovici bili romi iz Trebinja?