1.maj u BiH odavno je postao samo sinonim za dobar roštilj, jer u ovoj zemlji malo je onih koji imaju razloga da praznuju “rad”.
Posebno ako znamo da u BiH većina građana crnči za crkavicu koja im nije dovoljna ni za ono najosnovnije.
Ipak, do sada je malo onih koji su podigli svoj glas protiv ovakvog stanja. Malo je onih koji će glasno reći da je vrijeme za promjene, da današnji “robovi” neće više raditi za razne poguzije, dok njihova djeca nemaju ono najpotrebnije.
Građani BiH moraju da shvate da je život jedan, da ne postoji rezervni u kojem ćemo urediti stvari na bolji način, čekajući da se ovdje nešto desi. Dosta smo radili za crkavicu, vrijeme je da se stvari promijene.
Tako tvrde u sindikatima iz kojih šalju jasnu poruku: “Povećajte plate radnicima ili ćemo doživjeti propast.”
Inače, nada je već odavno počela da blijedi, a većina građana BiH je digla ruke od svog života u ovoj zemlji. Sreću su našli ili namjeravaju da je potraže negdje “vani”.
“Predugo traje nada da će biti bolje,” kategorična je Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske.
“ Vremenom se ta nada troši i moramo reći da ljudi više ne žele da gube vrijeme. Jednostavno, u državi u kojoj je veoma teško doći do posla i u kojoj kad ga i dobijete, plata za pošteni rad ne može obezbijediti ni pristojnu egzistenciju, sve više je onih koji odlučuju da ostave ono što su dosad ovdje gradili i započnu život negdje drugo, gdje će se osjećati sigurno i moći da žive od svog rada. Koliko je vlast u RS, ali i u BiH spremna za poteze koji će djelovati brzo i da donese mjere koje će omogućiti ljudima da žive od svog rada je pitanje na koje ja ne znam odgovor, a vjerovatno ga ne znaju ni oni koji su najpozvaniji da ga daju”, rekla je Mišićeva za naš portal, govoreći o položaju radnika u zemlji, koji su postali zadanja rupa na svirali, kako za poslodavce, tako i za vlast.
Malo je koga briga kako živi prosječan radnik, a naša sagovornica navodi da je odavno u BiH sve podređeno kapitalu i brzom bogaćenju onih koji ga imaju, bez obzira na njegovo porijeklo.
“Sva zakonska rješenja dosad idu u pravcu da zaštite taj kapital, ostavljajući radnika na margini. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi odlaze i u ovom trenutku, u pregovorima sa Vladom RS i poslodavcima, kao da postoji neka potreba u naznakama da se nešto uradi na povećanju plata. Ipak, to je toliko bojažljivo i toliko nesigurno da i sama sumnjam da će doći do toga”, navodi Mišićeva i objašnjava da je nada za bolje sutra izgubljena.
“Da bi se to promijenilo, potrebno je posegnuti za drastičnim koracima. Dosta smo tapkali u mjestu”, kaže ona.
“Da bi radnik mogao da obezbijedi samo egzistenciju i ništa više, u jednoj četveročlanoj porodici to podrazumijeva da imate dvoje odraslih koji rade i da su njihova primanja veća od 1.000 KM. To bi na neki način moglo da obezbijedi osnovne potrebe. Sve ispod toga je jako loše, a u tim uslovima je ogroman broj radnika. Tu se onda nameće pitanje, pa kako oni uopšte žive? Ali ključ je u tome da mnogi radnici, da bi prehranili svoje porodice, rade i dodatni posao koji je najčešće neprijavljeni rad i tu radnik nema mnogo izbora. Svaka plata koja je ispod 1.000 KM je nedovoljna i onemogućava ono najosnovnije. Kako doći do toga? To je veoma teško kad imate poslodavce koji kukaju kako im je veliko opterećenje rada, a kad pogledate njihovo poslovanje, vidite da oni zarađuju i više nego dobro. Imaju ogroman ostatak dohotka, ali se ne prepoznaje ta raspodjela između poslodavaca i radnika, odnosno da svoju dobit bar u jednom dijelu podijele sa onima koji su zaslužni za njihovu toliku dobit”, rekla je Mišićeva i dodala da se nada da će odlazak radne snage, ako ništa drugo, motivisati poslodavce da posežu za povećanjima plate.
“I poslodavci i Vlada se trude da marginalizuju Sindikat, koji govori o problemima i nudi rješenja. A strah koji je prisutan kod radnika je sve veći. Oni se boje da će izgubiti posao ukoliko dignu glas, i to nas još više gura u bijedu. Da li će se stvari mijenjati zavisi od toga koliko smo svjesni da nemamo rezervni život u kojem ćemo urediti stvari na bolji način, dok ovdje čekamo da se nešto desi. Ovdje bih uključila i izjave ministra rada RS Milenka Savanovića koji uporno vrti tri rečenice: ‘Mi moramo biti svjesni gdje živimo; Moramo biti svjesni da moramo raditi za realni sektor; Moramo da čekamo; Pa šta da čekamo više! Stvari će se mijenjati kad svi postanemo svjeni da samo organizovani možemo vrlo ozbiljno djelovati na politike koje donosi vlast, ali isto tako i na odnose u poslovnoj zajednici koja traži jedino profit, ne gledajući radnike. Mi moramo podići glas protiv eksploatacije radnika i stati tome u kraj organizovano i zajednički”, poručila je Mišićeva.
Sa ovim se slaže i Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine. On navodi da su ljudi došli u neizdrživu situaciju.
“Mi sindikalisti moramo biti optimisti ako želimo nešto da mijenjamo, ali za mnoge radnike je ovo izgubljena bitka. Ljudi nam odlaze. Mi moramo hitno u prvi plan staviti proizvodnju i obnovu fabrika. Nažalost, kod nas je došlo do toga da su pojedinci skontali da je najunosniji biznis politika i počeli su da prave političke stranke kao nova preduzeća, koja su trgujući na razne načine upropastila realni sektor na uštrb stvaranja mnogobrojnih institucija i rednih mjesta bez svrhe”, kazao je Bajramović za BUKU.
Prema njegovim riječima, to je razlog zašto smo došli u poziciju da su fabrike uništene, radnici poslati kućama na ulice, dok su oni koji su ostali da rade prepušteni ugnjetavanju za minimalac nedostojan čovjeka.
“Tako smo došli u situaciju da samo radnici van privrede imaju plate koje su dovoljne za život. Došlo je do disproporcije između realnog i javnog sektora, gdje su radnici u javnom sektoru potonuli. Ovo je jednostavno pozicija koja je izuzetno opasna, gdje je čovjek čovjeku vuk, u kojoj se samo otima, smanjuju se prava radnika, plate… U takvoj situaciji mladi ljudi koji završavaju fakultete odlaze preko granice, jer ovdje više nema posla ni perspektive. Nikom se ovdje ne isplati trošiti svoje znanje za mizernu platu, bez ikakvih prava u realnom sektoru. Pored toga, svi oni koji završavaju škole gledaju svoje obespravljene roditelje koji rade od zvijezde do zvijezde za neku crkavicu i niko od njih nema ambicije da živi tako. Ljudi odlaze u potrazi za boljim životom, jer se ovdje sve gasi”, rekao je Bajramović.
On tvrdi da se u BiH na radnika gleda kako na nekog otpadnika, prašinara… a ne na čovjeka dostojnog pravičnog života, koji će od svoga rada moći da izdržava sebe i porodicu.
“Zato mi i ne možemo zadržati ljude u BiH, sve dok radnik ne bude u prvom planu, a za sada nema ni naznaka da sadašnje vlasti rade na tome. To je tuga. Nema ovdje života dok većina porodica ne bude imala najmanje 1.500 KM primanja. I političari znaju da izračunaju prosječnu potrošačku korpu. Ona je od 1.500 KM do 1.850 KM. Zamislite da 1.500 KM, što je ivica izdržljivosti, većina građana može samo da sanja. Vrijeme je da se probudimo i nešto preduzmemo. Ili da se se prepustimo kolektivnom iseljavanju”, zaključio je Bajramović.
Be the first to comment