Nema goreg mjesta u vremenu za život savremenog čovjeka od predizborne godine u Bosni i Hercegovini. Tako mi se katkad čini. Jednako, imam utisak i da je u ovoj zemlji doslovno svaka godina predizborna. Ujedno, to bi bilo najlakše objašnjenje za dugogodišnje tapkanje u mjestu. Demokratija je, prosto, takva, nesavršena. Ako imate tu nesreću da živite u mladoj demokratiji onda je svakodnevna glavobolja garantovana.
Nema savršenog sistema. Ali, evo, kako ja, posmatrajući potpuno laički šta se događa već više od dvije decenije u Bosni i Hercegovini, vidim dekomratiju i zašto mislim da bismo je nekako, kao pojedinci, trebali sabotirati. Barem ovakvu kakva jeste, ovu koja nam zagorčava život i drži ga zakucanog na jedno mjesto. A vrijeme prolazi. Bez kretanja smo živi a mrtvi. Kao jedinke i kao društvo ako uopšte možemo govoriti o postojanju društva u Bosni i Hercegovini.
U višepartijskom sistemu svakoj je partiji cilj dolazak na vlast. Nakon što je ostvaren taj cilj, partija na vlasti za novi cilj ima ostanak na vlasti. Period od 4 godine, koliko traje mandat, nedovoljan je da se išta suštinski promjeni ili da se išta značajno napravi. Zbog toga, čini mi se, kod nas niko ništa ne poduzima. Niko ne želi preuzeti odgovornost za bilo šta, jer, kako rekoh, cilj je ostati na vlasti. Postavio sam stvari banalno, ali to je taj krug pakla u kome se vrtimo kao hrčci u vrtešci.
U Bosni i Hercegovini stvari idu tako kako sam opisao. Idu neke tri godine, a onda dođe famozna izborna godina. Jer sve su godine ovdje predizborne. Umjesto podnošenja računa, umjesto pokazivanja rezultata nekim čudom cijela se zemlja ispali kroz vrijeme i vrati u one predratne godine s punom sviješću o ratu koji se tek treba dogoditi, a u stvari se odavno dogodio i najveći nam je problem što nikako da završi jer vrli vlastodršci u Bosni i Hecegovini možda i nemaju pojma o mnogo stvari, ali su naučili da je strah sjajan politički alat manipulacije.
I eto nam svake četiri godine, nakon tri godine svakojakog sabotiranja vlasti u kojoj sjede i sami, zveckanja oružjem, brojanja žrtava, pljuvanja najgorom retorikom za koju bi se u nekoj iole civilizovanijoj zemlji letilo, ne s vlasti, nego i sa slobode. Nigdje toga nema pod nebeskim svodom osim u Bosni i Hercegovini. Sve partije u vlasti po tri godine klepaju koalicije, raspoređuju mandate, a onda se odjednom počnu ponašati i govoriti kao opozicija. Tri godine su bili na vlasti zajedno, a onda odjednom kreće pljuvačina po koalicijskim partnerima. I nama se ponekad učini da se radi o ozbiljnim političkim raspravama, a zapravo ništa od toga nije istina. Sve je obična iluzija, predstava, pozorište. Bitno je samo ostati na vlasti, e kako opet ne bismo ništa preduzimali naredne četiri godine i zemlju tako ostavili u nekom vječnom primirju, nekoj konstantnoj predratnoj psihozi.
Puno sam puta to ponavljao. Naša je demokratija paradoksalna na mnogo načina. Najparadoksalnije jeste to da su garanti mira iste one političke snage koje su zemlju uvele u rat. Igrači, doduše, jesu malo promijenjeni, ali stvar je suštinski ista. Papazjanija zvana Dejtonski mirovni sporazum još je pogodovala političkom haosu iz koga se ne možemo iskobeljati. Ne bi to mogla ni puno snažnija i razvijenija društva, a kamoli razrušeni, nejako, opustošeno bosanskohercegovačko.
Tek je počela, a od ove 2018. godine imam glavobolju, jer znam šta nas sve čeka obzirom da se na jesen trebaju održati opšti izbori. Ista priča, perpetuirana, prežavakana milion puta. Ista retorika. Isto bahaćenje. Nikakvo podnošenje računa, nikakvi realni rezultati, ekonomski pokazatelji, ničega tu nema osim naših malih života kao kusura u njihovoj političkoj utakmici. Naših mrtvih rođaka i prijatelja kao kusura u njihovim lajavim ustima. Naše razorene zemlje kao valute koje se žele domoći jer znaju da je ovaj dugački period, u stvari, preraspodjela dobara i stvaranje novih elita koje će onda, ko zna koliko dugo, vladati ovom nedođijom i upravljati sudbinama naših potomaka.
Ne znam koje je rješenje, ali danima mi se po glavi vrti samo jedna misao. Dikatura demokratije mora prestati. Demokracija ima smisla jedino ako je u našim rukama, ako mi, obični mali ljudi nismo tek glasačka mašinerija. Ovakvu demokratiju treba sabotirati. Jer ona nema smisla, ako nije u našim rukama. Sjetite se toga svaki put kad tokom dnevnika čujete pjenjenje oko interesa ovih i onih. Sjetite se da to nisu vaši interesi nego interesi elita koje su demokratiju otele iz ruku naroda. A onda ugasite TV i nemojte izaći na izbore. Možda nekada neko od tih vampira shvati da su stvorili tek pustinju.
Marko Tomaš
Be the first to comment