Jedva čekam nedjelju.
Кakvi god rezultati bili, šta god da se desi nakon 19.00 (a dešava se svašta), 2. oktobar je jedini dan u godini u kom se vlast plaši običnog čovjeka. To je jedini dan kad oni kleče pred nama, zovu nas, mole da izađemo na izbore, nude novac.
Cijeli dan strepe onako kako običan čovjek strepi već od 15. u mjesecu jer ne zna kako će preživjeti do kraja mjeseca.
Prebrojavaju nas kao što student generacije prebrojava odbijenice na konkursima. Zovu nas i mole za glas onako kako ostatak godine mi molimo njih, za posao, za stipendiju, čak i za prijem kod ljekara. Jeza ih obuzima pred visokom izlaznošću onako kako i nas obuzima pred policama u marketima i na benzinskim pumpama.
Izborni dan je veliki trijumf malog čovjeka. To je dan kad imamo nevjerovatnu moć i nevjerovatnu SLOBODU. Zato, uzmimo od tog dana sve što nam nude. I glasajmo po svom. Jer, ako taj dan iskoristimo kako treba, desiće se još nešto.
Neće spavati kao što ne spavaju roditelji koji su djecu ispratili u svijet, kao studenti koji ne znaju gdje će sutra sa diplomom i kao članovi partije koji su primorani da se brukaju na svakom koraku zarad njihovog bogaćenja.
Eto, zato je njima toliko bitan taj vaš glas koji se vama čini nevažan. Bitan je jer može konačno okrenuti stvari u korist običnog čovjeka. U pamet se! Pet do 12 je!
Bojan Milićević; Za Pravdu i Red
Ostavi komentar