Rođen je kao Stojan Jovanović u selu Mrkonjići, Popovo polje, nadomak Trebinja u Hercegovini od majke Ane-Anastasije (djevojačko prezime Đurica) i oca Petra Jovanovića, po predanju 28. decembra 1610. godine, u bogobojažljivoj porodici hercegovačkih težaka. U strahu od danka u krvi, roditelji su Stojana već u dvanaestoj godini poslali u skroviti manastir Zavalu, u kojem je već tada igumanovao njegov stric, iguman Serafim. Tamo se učio crkvenoj pismenosti. Posle nekoliko godina, Stojan prelazi u trebinjski manastir Tvrdoš, gdje nakon pohađanja manastirske škole, najzad prima i monaški postrig i sveštenički čin, postavši paroh popovopoljski.
Pogoršanje prilika u manastiru, naročito zbog unijatskih pritisaka iz Dubrovačke nadbiskupije i samovolje turskih vlasti i želja za dubljim podvigom odvode ga kao arhimandrita u Pećku Patrijaršiju i, po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca, dalje na Svetu Goru, a zatim u Vlašku i Ukrajinu. Otuda se vraća sa darovima tamošnjih vladara stradalnom narodu u Hercegovini.
Godine 1638. arhimandrit Vasilije je rukopoložen u Peći odlukom Svetog sinoda za mitropolita hercegovačkog, sa obnovljenom svetosavskom titulom – mitropolit Zahumski. Кasnije će dodati i titulu i Skenderijski. Кnez Luka Vladislavić (otac Save Vladislavića) ga je pratio na put u Peć i nazad, kada je Ostrog bogato darivao.
Njagov život bio je u stalnoj opasnosti od Turaka. Bio je proganjan i klevetan i od militantnih rimokatoličkih misionara i prelata. Bio je svrgavan sa mitropolitskog prijestola u Trebinju od strane lažnog episkopa unijate Savatija 1641. godine. Izlagan je bahatostima plemenskih knezova i neposlušnih uskočkih četovođa. Ipak, stizao je gdje god su ga vodili zadaci njegove arhiepiskopske službe, od Mostara, Trebinja, Bileće i Herceg Novog do Pljevalja, Morače, Onogošta, Pješivaca i Bjelopavlića.
Кao arhijerej živio je u manastiru Tvrdoš i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje vjernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Кada su Turci razorili Tvrdoš, bježao je na Svetu goru, ali ga je narod u Bjelopavlićima zaustavio uz obećanje da će mu svako davati po mjericu pšenice za izdržavanje. Vladika je ostao i najprije se podvizavao u jednoj pećini u Pješivcima, a kasnije prelazi u ostrošku pećinu. Manastir Ostrog je mjesto gdje je nastavio svoj strogi podvižnički život. Posljednjih 15 godina svog života proveo je u pećinskoj isposnici u Gornjem Ostrogu.
Umro je 1671. godine. Njagove mošti i njegov grob čuvaju se u manastiru u Ostrogu do današnjeg dana. U Ostrogu se svake godine na Trojičine dane održava veliki Narodni sabor. Manastir Svetog Vasilija Ostroškog mu je posvećen.
Pravoslavni narod Dan Svetog Vasilija Ostroškog slavi 12. maja. Njegove čudotvorne moći i njegov grob opstali su usprkos burnim vremenima. Nezavisno da li su pravoslavci, katolici, muslimani ili protestanti, utjehu pred svečevim moćima traže svi.
Be the first to comment