Pet grama kumove zemlje

Kad god bi se pomenula riječ kum i kumstvo, otac bi kazivao svoju priču o tome. Kad je bio u dvanaestoj godini, poslali su ga kod kuma Sima da mu vodi volove dok on bude orao njivu zvanu Pokrajnica. Prije nego je pošao, strogo su mu zapovijedili da, kad završe oranje, obriše bose noge ili ih opere ako bude vode, kako kući ne bi odnio ni pet grama kumovske zemlje. I lijepo su mu objasnili da nema ništa grđe ni grešnije nego kad se prisvoji kumovska zemlja, makar je bilo svega pet grama. I vodio je bosonog cijeli dan kumu Simu volove, a kad je krenuo kući, dobro je obrisao tabane o travu, pa ih potom i oprao. Našla se i ta jedna čaša vode da plakne noge, kako pri njima ne bi odnio ni pola grama kumove zemlje.

A da je odnio, Bog bi ga kaznio, ko će znati čime i na koji način. Samo on svemoćnik i zna kakvu ko kaznu zaslužuje i zbog čega. A možda bi još, na svoj božji način, o svemu obavijestio i cijeli svijet.

Ima o tome i jedna zgodna priča, stara koliko i ljudski rod, u međuvremenu i milijardu puta ispričana, a opet tako nova, tako bliska i primjerena nama ljudima da je treba ispričati i milijardu i prvi put. Elem, veli se u toj priči, nekakav kum nekum krao u kuma. Evo što je krao, ali kud baš u kuma. Jednom, ukrade u kuma vreću slame, zametne na leđa i krene kući. Vreća je bila pri dnu šuplja, pa su slamke ispadale sve jedna po jedna, ostajući po putu da bi označile trag i da bi svak znao u koga je slama ukradena i ko je ukrao. A Bog, ko će kao on, svojom silom uzdigne onu slamu na nebesa, tu je postavi i ostavi za sva vremena. Nek svak živ, čim se rodi i sazna za sebe, čuje priču o ukradenoj kumovskoj slami i neka je, na vedroj noći, odmah i ugleda gore na nebesima. Nauka veli da to nije ništa drugo do dio naše galaksije, ali u narodnoj priči je samo kumova slama i ništa više.

Uprkos nebu i kumovoj slami na njemu, danas je krađa uspjeh i ponos u cijelom svijetu, a kumstvo na tankim nogama, tanjim nego ikada otkako svijet postoji. U prilog toj tvrdnji moglo bi se ispričati na stotine priča, sve jedna grđa od druge.

Ima i četvrt vijeka kako je i do Hercegovine doprla priča iz Beograda u kojoj se veli da je kum sa kumom imao dijete. Kad se ženio kumovala mu, a poslije se nekako zbližili, pa on javno sa zakonitom, a krijući sa kumom. Iduće godine, po sreći lijepoj, obje rodile po sina. Mašala. Vrijedan neki kum, a i poznat je čovjek, bilo ga je i po televiziji i po filmovima. Snimljena je u Beogradu i emitovana na televiziji i serija o velikanu srpske poezije, Lazi Kostiću, u kojoj se prikazuje kako šuruje sa kumom Lenkom Dunđerski, čiji su preci Hercegovci iz Vranjskih, pa čak hoće i da je uzme za ženu. I sve to u Beogradu nije za prevelikog čuđenja. Beograd je veliki, a veliki i jaki ne drže previše do kumstva.

     -Grdno, brate, čuti a ne što drugo – kažu na sve to Hercegovci s obrazom i kumovskim osjećajem. A, srećom lijepom, ovdje još ima takvih.

Čim to izgovore, odmah i dodaju:

     -Nije to otprije tako bilo. Kum je bio svetinja.

A nije da nije bilo. Prisjetimo se samo pojedinih naših vladara kojima, radi vlasti i vladarske moći, ni bratoubistvo nije bilo strano. A tek ubiti kuma, isto što i popiti čašu hladne vode. Zato se u pjesmi Petra Pajića veli ovako:

     „Srpskog vođu Karađorđa

     ubio je drugi vođa.

     Mesto gde je bilo klanje

     Srbi zovu Radovanje.

     Ubijenom i ubici

     dignuti su spomenici.

     Sad se svaki Srbin bije

     sa dve svoje istorije.“

     -Pa dobro, drugo je to što je Miloš Obrenović naredio da mu ubiju kuma Karađorđa, jer oni su bili vladari, a njima je dopušteno svašta – vele Hercegovci s razumom i kumovskim osjećajem.

A nije baš sve ni tako. Ima na stotine priča o tome kako je, čak i ovdje u Hercegovini gdje je kumstvo u stara vremena bilo zakletva i molitva, kum pokrao kuma ili, još gore od toga, prodao ga i izdao. Izdao kuma Turcima, pa ga poslije pojeo za večeru.

Tu u jednom našem hercegovačkom selu, ima otada više od stotinu godina, ženio se jedan naš Hercegovac. I kako je bio tanak sa stokom, a imao puno bratstvenika i druge rodbine željne mesa, odluči da ga negdje i zbavi. I tako, kud će i šta će, pa ovariše u tor kuma Ilije. Znao je da u njega ima debela proljetošnja telica, pa pođe po nju. Bila jesenja noć puna mjesečine, pa je lako pronađe o toru i povede na uzici. Ali telica neće da ide, okreće se, zateže ne uzici i hoće da rikne. Nemadne kud kum mladoženja, pa je zakolje nedaleko od tora, izbaci iz nje utrobu, zametne na vrat i odnese cijeli kilometar dalje, gdje je bio zavezao konja. Tu je navali na samar i prije zore dotjera kući. Vrijedan neki mladoženja, imalo se šta od njega i oženiti. Nek se danas nađe mladoženja koji će cijeli kilometar nositi na vratu telicu, a moralo je u njoj biti bar osamdeset kilograma, i to bez utrobe.

U hercegovačkoj priči se veli i to da je nekakav Hercegovac, kad su ga kumovi iznevjerili, lijepo otišao u šumu, izabrao najveći i najljepši jasen i zamolio ga glasno da mu bude kum. Jasen ćuti. A ćutanje je znak odobravanja. Poslije bi taj naš Hercegovac, na opšte čuđenje cijelog sela, svakoga dana odlazio u šumu, pa potom stao ispred onoga jasenovog stabla i glasno viknuo:

     -Pomozbog, kume jasene!

Hercegovci s kumovskim osjećajem imaju odgovor i na ove priče, pa vele:

     -Dobro, bilo je pojedinačnih slučajeva, ali je ipak, gledano u cjelini, nekada bio ponos svima koji su za kuma zvani. Eto zašto se kumstvo nije odbijalo.

I zaista, za kuma je redovno, barem ovdje u Hercegovini, biran najugledniji, najglasovitiji, ali i najbogatiji i najpriznatiji, pa tek kad se sve to izreda i najmiliji. Da nije bilo tako kako bi čuveni hercegovački majstor, domaćin i seoski knez, Sava Aleksić, stekao tolika kumstva. A priča se da ih je, što vjenčanih što krštenih, imao blizu dvjesta. Nije ih mogao ni nabrojati, pa im se zbog toga i ne zna tačna cifra.

     -Ima ih i danas takvih, ali su to sve interes kumovi i kumstva – kažu na to Hercegovci s osjećajem za kumstvo.

I odmah dodaju da su se u Beogradu okumila dvojica u tom gradu najpoznatijih Hercegovaca, jedan rodom Gačanin a drugi Popovac. Najpoznatijih, ali ne i najpriznatijih. I kako su se okumili, tako su i raskumili. Želja za vlašću ih okumila, a potom i raskumila. Tako danas više nisu kumovi nego zakleti neprijatelji.

Sve to vezano za današnje kumstvo u Hercegovini je, barem onoj koja i sad miriše na tradiciju, još uvijek sramota i pokora. Tako Hercegovci s osjećajem za kumstvo o tim sramotnim kumstvima i ne pričaju previše. A sve je to u drugim krajevima i zemljama tako obično i tako svakodnevno. U tome i jeste razlika između tradicionalne Hercegovine i ostalog dijela savremenog svijeta.

Poslije svega, prisjetih se i onih pet grama zemlje kuma Sima. Kad je otac pošao na onaj svijet, sjetili smo se te njegove priče, pa mu dobro oprali noge i potom ih izbisali. Neka u zemlju ne odnese ne pet grama nego ni miligram zemlje, kumove ni bilo čije druge.

Zemlja je sveta, od nje smo stvoreni, ona nas hrani i sahranjuje. I svakog prima u sebe, čak i one koji, svojim djelom i životom, nisu zaslužili ni da hodaju po njoj. Zato i nema većeg grijeha nego je prisvojiti jer ona nije ničija, a istovremeno je vlasništvo svakog živog stvora koji po njoj hodi, gamiže, rije ili leti.

Izvor: Šćepan Aleksić / Radio Trebinje

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.