Kada je u jesen 1993. godine prvi put stala za štand trebinjske pijace, Zdravka Ružić nije mogla ni da nasluti da će narednih gotovo 30 godina provesti trgujući pod čuvenim platanima. Bježavši pred vihorom rata, Zdravku i njenu porodicu put iz Stoca vodi u Berkoviće, da bi nakon deset mjeseci „privremeni“ boravak našla u Trebinju. Za gotovo 30 godina, u ovom gradu, promjenilo se sve osim Trebinjaca.
Piše: Kosa Zotović
Subota na trebinjskoj pijaci nije samo pijačni dan, to je dan okupljanja, druženja i razonode. Nekada su Trebinjci, za „silazak“ do pijace birali najsvečanije komade garderobe i sa podugačkim spiskom tražili najkvalitetnije proizvode koje je Hercegovina imala da ponudi. Od tih vremena mnogo toga se promijenilo, ali su Trebinjci, priča Zdravka, ostali uvijek isti.
– Trebinjci su jako lijep i pitom narod, a za mene je Trebinje uvijek lijepo. Mnogo toga lijepog, a i ružnog smo doživjeli radeći sa narodom, ali čim smo toliko izdržali lijepog je mnogo više. – tako svoju priču za „Jadran Trebinje“ počinje dugogodišnji trgovac sa trebinjske pijace, Zdravka Ružić.
Ratna vremena učinila su svoje, mnogi ljudi izgubili su svoje domove i bežeći od ratnog vihora svoj novi dom sagradili su pod Leotarom. Zdravka se, sa posebnom emocijom, sjeća prvih dana na novom „radnom mjestu“.
-Od 1993. godine sam na trebinjskoj pijaci, tada nisam mogla da zamislim da ću i danas biti ovdje. Bilo mi je neobično i strašno teško da se prilagodim, ali život je tako postavio stvari da sam na ovom mjestu ostala skoro 30 godina.- priča naša sagovornica koja je decenijama prepoznatljivo lice svih ljubitelja dobrog sira i kajmaka.
Za sve ove godine mnogo toga se promijenilo, tih ratnih godina mnogo više naroda je dolazilo na pijacu nego danas, kaže Zdravka.
-Mnogi od nas, tih ratnih godina, nismo znali gdje ćemo sa sobom. Napustili smo svoje domove, ostavili lijepe poslove, radili u kancelarijama i imali svoje stanove. Odjednom smo se našli u tuđoj kući i sve je to bilo jako teško. Upoznali smo nove ljude, novu sredinu i godinama se prilagodili. Nužda zakon mijenja, a bili smo mlađi, jači, zdraviji i šalom smo brigu tjerali od sebe. –
Najljepše od svega je što je doživjela za nepunih 30 godina su stalni skupci koji za njenu tezgu dolaze i po 20 godina.
– Javljaju mi se ljudi koji žive vani. Često u prolazu, kada idu na more, pišu da će doći. Svraćaju i prepoznaju me, a i ja prepoznajem njih. Drago mi je da se svake godine zadovoljni vraćaju. – objašnjava Zdravka.
Od nedavno Zdravka ne provodi radni dan pod vedrim nebom, svoju tezgu je preselila u novoizgrađenu Gradsku tržnicu. Nekoliko prodavaca sa kojima provodi dane sada su joj, kaže, kao familija.
-Od kako smo štandove preselili u zatvoreni dio, mnogo smo bliži i prisniji. Osjećamo se kao jedna velika porodica, to nam je nedostajalo dok smo bili na pijaci. – zaključuje Zdravka i dodaje da bi mnogo ljepše bilo da narod ima novca da može trgovati kao nekada.
Danas je, kaže Zdravka, narod osiromašio, pa u danima van sezone jedva da naiđe neki penzioner i kupi kajmaka i sira pred Božić.
Izvor: Jadran Trebinje
Be the first to comment