
Skoro da i nema čovjeka na svijetu koji ne zna ko je bila Ana Frank i šta piše u njenom dnevniku. A da li ste čuli za Tanju Savičevu?
„Dnevnik Tanje Savičeve“ nije nikada objavljen i napisan je u vidu sedam bilješki o smrti sedam članova njene porodice, tokom opsade Lenjingrada.
Piše: Bojan Milićević
Kopija dnevnika se nalazi na groblju Piskarev, na kome je sahranjeno 570.000 (!!) ljudi umrlih tokom 900 dana blokade Peterburga od strane Nijemaca. Original je u Istorijskom muzeju u Petrogradu.
Sva tragedija rata zapisana je u kratkim dječijim bilješkama o smrti svakog člana porodice ponaosob, kako je koji smrtni slučaj dolazio:
„Ženja je umrla 28. decembra u podne 1941.
Baka je umrla 25. januara u 13č 1942.
Ljoka je umro 17. marta u 5 ujutru 1942.
Ujak Vasja je umro 13. aprila u 2č poslije ponoći 1942. Ujak Ljoša je umro 10. maja u 16č 1942.
Majka je umrla 13. maja u 7:30 ujutru 1942.
Savičevi su umrli.
Svi su umrli.
Tanja je ostala sama.“
Avgusta 1942, Tanja je bila jedno od 140 djece spasenih iz Lenjingrada i dovedenih u selo Krasni Bor. Tanja je preminula 1944. usljed teške bolesti i teškog oporavka.
Mika Antić je napisao pjesmu u prozi „Jedan izgubljeni randevu“ inspirisan Tanjinim dnevnikom. Evo i Mikinog djela:
Ne znam ko je rekao: “ Pogledaj kakva groblja ima narod, pa ćeš ga prepoznati”. Na Piskarevskom groblju, u Lenjingradu, ja sam video vašu sliku, draga Tanja, video sam vaš dnevnik, jedan od najpotresnijih tekstova u istoriji čovečanstva, i ja vam, evo, pišem ovo sa jednog ugla Nevskog prospekta.
U Lenjingradu je proleće, mila moja. Uskoro počinju bele noći, mostovi se otvaraju kao ruke uperene u nebo… Čekao sam vas sinoć na Fontanki, pre tri dana tražio sam vas sav lud od Ladoge do Finskog zaliva, jurio sam pokraj Neve taksijem osamdeset kilometara. A vi ste umrli.
Ovo je moj izgubljeni randevu.
Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin, obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.
Počelo je četvrtog septembra 1941. Hitler je štampao pozivnice za bal u „Astoriji“ povodom osvajanja Lenjingrada. A nikad ga nije osvojio: 872 dana trajala je blokada. U vašem dnevniku čitam: Ženja umrla 28. decembra u 12,30 časova 1941. Babuška umrla 25. januara 42. Leka umro 17. marta u pet časova 1942. Ujka Vasja 13. aprila u dva časa noću. Ujka Ljoša je u 4 časa 1942. Mama u 7,30 ujutro 13. maja 1942.
Svi Savičevi su umrli. Ostala samo Tanja. Umrli svi.
Devet listova iskinutih iz notesa. Jedna od najpotresnijih istorija. A na Piskarevskom groblju leži više od milion ljudi zajedno sa vašom mamom, babuškom, braćom, sestrama, ujacima. Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba… Tanja.
Prever je rekao: Rat je zaista jedna velika svinjarija, ali to je najmanje što se o tome može reći. Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu, imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc „Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.
Dvadeset šest hektara mrtvih. Ispod zemlje čudna neka muzika koja mi razvija živce i dovodi me do ludila. I jedno srce koje kuca iz zemlje, ljudsko.
Gledam fotografije iz opsade: dečak nalik na skelet, lep kao moj sin, sa očima od neba. Ljudi koji čine poslednje korake na zemlji i umiru od gladi. Deset hiljada i četrdeset tri čoveka u jednom danu.
Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim. Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga, dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.
Be the first to comment