
Na protestu opozicije vidjeli smo jednu nesumnjivu stvar, a to je da su Nebojša Vukanović i Jelena Trivić osobe koje uživaju najveće povjerenje naroda, što je bilo i očekivano za realne i iskrene ljude. Njima, zbog poštene i beskompromisne borbe, prosto vjerujemo da mogu da povedu našu Republiku u bolje sutra širinom svoje ličnosti, svako na svoj način.
Ali, (ono o čemu je i Vukan nebrojeno puta govorio i pisao) mi često, višedecenijski, padamo u mantru „kulta vođe“ ne osjećajući ni zrno odgovornosti i dužnosti borbe svakog pojedinca za svoju zemlju.
Vidjevši ga kao simbol pravde, što je naravno lijepo, ljudi će reći „zovi Vukana“, ali s druge strane teško će se pokrenuti da urade nešto sami (čak i za lična pitanja) neko zbog straha, neko manjka energije, svijesti…
Nažalost, prije svake priče o sistemu mora doći do prokletih izbora i svako na svoj način ko želi da dođe do promjene mora doprinijeti da do nje dođe. U suprotnom, sve će nam biti uzalud.
Žarko Vidović davno je rekao jednu sjajnu misao, parafraziram: „Da bi se nešto uradilo, prije svega, čovjek mora biti spreman na žrtvu. Čak je i Bog žrtvovao svog Sina. Apsolutno je nemoguće stvarati zajednicu bez spremnosti izabrane elite da se žrtvuje za tu zajednicu. Samo ličnim žrtvama i trudom možemo stvoriti zajednicu, jer onda to nije interesna zajednica već zajednica ljubavi.“
Nakon pobjede, bez obzira na njihovu pojavu koja se, bez pretjerivanja, pojavljuje kao Halejeva kometa na tlu srpske politike, neće nam biti dovoljno ni 20 Vukana i Jelena, ako svi mi, ponaosob, ne budemo bolji.
I to, da budemo bolji jer želimo da budemo bolji, a ne zato što moramo biti.
Dok narod ne prihvati jedan moralno-duhovni koncept i obnovu u svima nama, nijedan (čak i izgrađen na jakim temeljima) sistem neće funkcionisati ako je narod pokvaren, ako radnici potkradaju firme, direktori zapošljavaju podobne, ako sve ide po sistemu „i po babu i po stričevima“, ako nema odlučnosti pojedinca…
Nekoliko ljudi, bez obzira na njihovu energiju, moral i spremnost na žrtvu, ne mogu mnogo da urade, ako narod ne povrati jedan tradicionalni sistem vrijednosti.
Nije to nikakva iluzija i metafizika hrišćanska. To je tako i mora biti tako, ako želimo nešto bolje. Čovjek često, boreći se za slobodu, dođe do stanja kada se izbori za nju, a na kraju zaboravi da nakon što je izvojevao slobodu, dolazi odgovornost. Niko bolje od Dostojevskog nije objasnio ovo, možda i najveće, pitanje borbe i usuda ljudskog na zemlji. Mnogi slobodu smatraju kao razuzdanost želja i „spasenje stomaka“, ali razuzdanost želja oduvijek vodi samo ropstvu, dok bavljenje (samo i isključivo!) materijalnim i fizičko-egzistencijalnim “ čovjeka niže skota stavlja“.
Skup opozicije pokazao je snagu naroda i kome taj narod najviše vjeruje. Pozitivna atmosfera, treba da motiviše građane Srpske da se pokrenu, pomognu u zajedničkoj borbi, a daće Bog da sutra Jelena i Vukan sa svim iskrenim borcima donesu pobjedu i neophodnu slobodu Republici Srpskoj, postave temelje novog sistema (u šta ne sumnjam), kome ćemo sutra, da bi funkcionisao, svi morati dati svoj doprinos obnavljajući Čovjeka u sebi.
Do konačne pobjede!
Piše: Bojan Milićević
Leutar:Net
Be the first to comment