Rakija i pivo
A nije, nego o svojim najmilijima dolje u Bosni ne mogu ni početi pričati a da mi suze na oko ne udare. Vraćam im se, a oni radosni čekaju i nisu nimalo razočarani što neće biti eura i što napuštam Njemačku.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Još jedna neprospavana noć u busu i stigosmo na granicu BiH kod Bosanske Gradiške.
Kada se iz Evrope, u šta ubrajam i Hrvatsku, pređe u BiH, prvo što se da primijetiti jeste da vještačka svjetlost izgubi više od pola sjaja. Čak i ako se pojavi poneki neon u BiH, dođe tako smiješan i primitivan. Gledajući kroz prozor busa u kuće u daljini oko Save, zakleo bih se da u njima svijeće gore.
Toliko kurvanjska Evropa vuče električne energije na svoj raskoš i kapitalistički razvrat, da izgleda kao da u Bosni ostaje tek toliko da može puniti ljudima mobitele. Tako odvukoše i svu našu snagu, našu djecu.
Autobus staje kod prve drumske kafane u Bosni i ja naručujem rakiju i pivo, sebi i svom saputniku za šankom, random bauštelcu iz Prijedora.
Čovjek je stariji i iskusniji, ali je nekako sapet. Gleda u mene i čudi se mom osmijehu. Kao da mi nevještim nizom riječi želi reći da mi, kad dođemo na odmor u Bosnu, ne dopuštamo sebi da se toliko radujemo, jer će manje bolno biti opet se vraćati nazad.
Ja se ne vraćam, govorim mu ponosno, a on meni, nego šta ćeš, propadati ovdje u Bosni.
I bi mnogi tako rekli, eno ga, vratio se, ali meni je svejedno. Osim toga, moja dobra raja iz Oslobođenja me je primila nazad, bujrum živjećemo ovdje onako kako se može i zajedno.
Propaganda
A sa našim dijasporcima nemam namjeru raspravljati se, niti su oni bogati niti sam ja siromah. Realnost nije na društvenim mrežama gdje se kao otrov iz želudaca prosipa gnjev protiv svake mogućnosti/nemogućnosti, teme i specifičnosti života u Bosni.
Moje je mišljenje, a na njega imam pravo, da je neki zloduh napravio kampanju urezavši u svijest naših ljudi kako se iz Bosne mora ići, jer nema pravde, poštenja, razuma, dogovora itd. Ne valja sistem ili nema sistema, kažu, dok je dobar njemački sistem, evropski, a ja bih rekao globalističko-kapitalistički i bankarski. Ukratko bezdušni. Sve se svodi na eure, na prodaju sebe.
Na istu tu propagandu, ja mislim, nasjeli su i milioni ovih migranata koji preko BiH i Sredozemlja sad gaze, da se odazovu tamo gdje će im dati broj socijalnog.
Ista je to politika, samo su njeni putevi malo drugačiji.
Imao sam sreću u nesreći da u Njemačkoj budem u onih 1% naših koji se ne snađu, gdje sam možda bio i u top 10 najgorih slučajeva. Iskreno mislim da je tako bolje, jer da sam se snašao, nikad se ne bih vratio i bio bih izgubljen što se mene tiče. Ovako smatram da me moj gospodar voli pa mi je dao blagodat da živim u svojoj zemlji.
Bio sam i u ratu. Moji drugovi su ginuli pored mene. Ništa mi nismo izborili niti dobili a da već nismo imali. To je mjesto gdje smo se rodili i gdje ćemo ukopani biti.
To je jedino brdo za koje vrijedi ginuti.
Administracija i politika su tu sporedna stvar. Hoćemo li lijepo živjeti ili ćemo na teška iskušenja udariti i to je dio individualnih sudbina.
Ja nisam spreman kukati na okolnosti i nikoga ne mrzim. To je preteška aždaha da se nosi za vratom.
Otkako prihvatih da svoju smrt u svojoj domovini čekam, smiren sam, a svaki dan mi je sve ljepši i ljepši.
Žao mi je svih onih duboko razočaranih duša u Bosni koje naizgled nemaju izlaz, koje me mogu demantovati počevši riječima “lako je tebi govoriti” pa dalje redom navoditi.
Ali zapadao sam i ja u dugove, u siromaštvo, imajući par kragni za vratom, ostajao bez posla, čitav život kirijaš. Od briga u Bosni sam ličio na očerupanu kokoš, imao sam ćelave rupe na kosi i bradi, alopecija kakva samo od stresa može nastati. Znaju oni koji su me tad vidjeli.
Da nisam tako prolazio, ne bih izdržao hladnu zimu u njemačkom mraku, bez struje, grijanja i vode. Naviknut na odricanja, mislio sam da to sve treba trpjeti da bi bilo bolje. Ko je navikao tako sebe progoniti, lako može zaboraviti na put koji vodi kući. A kući je najljepše – piše Bender za Mojabih.oslobodjenje.ba.
Be the first to comment