Lijepa, gizdava
Dan kada sam napustio Njemačku nikad u životu neću zaboraviti.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Udarnički smo radili na kući koju je kupio jedan Nijemac po imenu Tomas. Gazda je noć ranije ostao poslije nas da s Tomasom isprazni još koju gajbu piva. Ujutro mu je Švabo prigovorio, a on je odmah naredio da ostavljamo posao, naprasno prekidajući bauštelu kod njega.
– Ti ostaješ da sve počistiš, skineš najlone i završiš. Do 12 sati neću ni tebe da vidim ovdje, kazao mi je gazda.
Tako sam i postupio.
U 12 sati sam mu javio da sam završio. Ne odgovara ni drugi, ni treći put, čak ni na poruku. Namjerno.
Nakon sat vremena zaputim se kući, jer sutra je svakako nedjelja, a pješice jer subotom popodne nema buseva. Ako krenu u mom pravcu, vidjeće me, a neće me poslije 12 sati zateći kod Tomasa, kako mi je i bilo rečeno, a ja nisam želio da pogriješim. Osim toga, sutradan je obračun i svakako je najavio da će mi dati otkaz, što se ponavljalo iz mjeseca u mjesec.
Tabanajući između dva grada u Njemačkoj, nakon dužeg vremena stignem i razmišljati o svemu. Loša situacija, neugodna pozicija, nema mjesta gdje se moja svijest može udobno zavući i radovati budućem ljepšem životu nakon trenutnih patnji.
Izdržati i dočekati nije više držalo vodu, mada nisam još razmišljao da odustanem. Cesta bez trotoara i jurnjava kamiona me unervoziše još više. Nije dalje išlo da imam glavu u crnim oblacima jer će me kamion udariti, ako već ne mislim da se sam bacam pod njega.
Šta ću, a ja zapjevam.
“Bosno moja, divna mila, lijepa, gizdava…”
Iz sve snage.
Samo mi došlo.
S Bismilom
Morate razumjeti da sam ja tip koji napamet zna više pjesmi od Štulića, nego svih sevdalinki zajedno.
Na mobitelu su mi albumi od Fela Kuti do Alt J, nijedne domaće.
Jedina domaća pjesma koju sam znao zapjevati bila je ona “Malo je, malo dana” iz filma “Kod amidže Idriza”. Inače bih je sa djecom pjevao za Bajram kod mame i familije da ih razveselimo, a oni su nas zbog toga zvali Bajramski slavuji.
Pješačim i pjevam kroz sred Njemačke Da jedno drugom bol, stvaraaaaamoooo…, za taj dio mora se stati da se iznese.
Dana je premalo, te u akšam u daljini vidjeh da sam se počeo približavati svojoj crkvi.
Već mi je bilo ponestalo sevdalinki da sam na Ilmihal prešao. Euza, Bismila i Elham, pa redom. Sve naglas i najljepšom melodijom što mogu.
Pomislih šta bi rekli moji Bosanci u Njemačkoj da me sad mogu vidjeti, sigurno bi im zvukovi Bosne izbili suzu iz oka, ali bi se brzo prebrali pa bi me izružili što se ne držim “njemačkog sistema”. Od te pomisli se glasno nasmijah.
U tom mom putu kao da mi se sve promijenilo, vazduh je postao mekši, priroda zelenija, mjesec i zvijezde sjajniji. Negdje iznad njih je već bilo odlučeno: “Šalji ovu budaletinu nazad u Bosnu” samo što meni još nije bilo dojavljeno.
Ujutro stiže gazda, sa gospođom, da mi daju otkaz po dogovoru i, onako usput, ruže i vrijeđaju, daju prijateljske savjete i spočitavaju na dobročinstvu.
Prvi put, otkako se to ponavlja, ja sam ravnodušan, smiješim se, kažem “pa dobro, kad je tako, šta ću”.
To ih je strašno iznerviralo jer su mislili da sam prozreo njegovu taktiku.
– Vid’ njega, ti ne bi radio? E sad ti baš neću dati otkaz, radićeš još mart pa ću vidjeti šta ću s tobom, završi gazda ovim riječima i ode.
A ja ostadoh osjećajući se kao ona istočnoevropska prostitutka kojoj su uzeli pasoš.
Ali moj bosanski pasoš bio mi je u džepu. U tom momentu sve mi se vratilo, konačno mi se sklopila jasna misao i odluka. Idem ja, brate, kući i to ne čekajući više ni dana bez potrebe.
Prvim međugradskim do ubana, podzemnom do aerodroma u Stuttgartu i na peron čekati Kantića za Bosnu.
Sjedim tako i prebirem koliko ću ženi donijeti, slušam životne priče saputnika za Bosnu. Rade iz Mrkonjić-Grada, Sejo iz Zenice, još neki čiča iz Travnika, sve ista priča. Kurvanjske politike, jednako i u Federaciji i u RS-u. Lopovska privatizacija, propale firme, nužda da se bude u Njemačkoj. Ali dobro je sad, snašli smo se. Može se.
Ja gledam prekoputa u Mercedesov salon. Pričam im kako je Švabo, kada su Amerikanci zabranili uvoz mercedesa, zaposlio dodatni broj ljudi da rastave svaki Mercedes u šarafe i tako da ga u dijelovima šalju preko oceana, pa da ga tamo opet sastavljaju i prodaju. Ne možeš Švabu u poslu nadjačati.
Ostaće mi žao što nikad neću vidjeti prvu fabriku i Mercedesov muzej ovdje u Stuttgartu, a proboravih relativno dugo šljakajući.
Šta će ti to, pitaju, a ja im kažem da sam najveći zaljubljenik na svijetu u starog 123 jumbaša, da me takav čeka kod kuće i da sam ga poželio ko člana familije.
– Baš si bena, ko da si Hercegovac, a ne Krajišnik, rekoše mi.
Nastavak na sljedećoj stranici:
Be the first to comment