Imao je djed prijatelja. Hrvat, revnosni katolik. Znao sam ga od ranog djetinjstva. Bio mi drag jer mi je stalno nešto kupovao.
Piše: Rade Likić
Oni djed dosta radili zajedno, sadili lubenice po pola, dobre novce uzimali u Metkovićima za dernek 27 jula. Bili su i neki kumovi, šišani pa čaki kršteni. Moglo je to prije. Godinama kasnije nekako se ja i djed dotakošmo priče o Blajburgu. Spomenu mi djed kako se taj njegov prijatelj vratio živ iz Slovenije,, jer ga je neki oznaš prepoznao i dao mu nekakav papir da slobodno može ići kući. Upitah djeda kako se mogao družiti sa njim, pored toliko tragičnih porodičnih gubitaka koje je doživio u Drugom svjetskom ratu. Djed me posrami svojom veličinom i reče da je taj njegov prijatelj bio dobar i pošten čovjek a da su ga kao maloljetnog ustaše jednostavno prisilno pokupile sa sobom i odvele put Slovenije, kao i mnoge druge. U priču se uključi i baba koja pomenu stih što je pjevala njena najbolja drugarica Ljubica, takođe Hrvatica:
“Slovenijo jezerom se zvala ti si naše momke pozobala”
Tad vidjeh da su ljudi posle Drugog svjetskog rata uspjeli nekako prevazići podjele, bar one na ličnom nivou i okrenuli se svakodnevnicci i borbi za hljeb i opstanak u siromašnoj Hercegovini. Zato prema misama zadušnicama za poginule na Blajburgu ili Križnom putu imam pomirljiv stav. Svako svoje gubitke ima pravo žaliti i naravno, uz prisustvo sveštenika za njihove duše se Bogu moliti.
Problem nastaje, kad se te pogibije sa porodičnog i hričćanskog habitusa prenesu na nivo biskupske konferencije, entitetskog i državnog parlamenta, pa čak i PEN centra, kako je to nedavno učinjeno upriličenjem blajburške mise zadušnice u sarajevskoj katedrali, pa smo tako mogli gledati kako su biskupi, političari i navodni nezavisni intelektualci, znači ljudi koji bi nas trebali voditi ispravnim putem, bili uvučeni kao beslovesna masa u koloplet revizije i falsifikovanja istorije te tako doprinjeli dodatnoj brutalizaciji već i ovako previše brutalnih etničkih i religijskih podjela. Padoše tada i mnoge maske pa neki lijevi intelektualci pokazaše i svoje desničarsko lice, a biskupi nam otkriše da zapravo veličaju NDH koja je, istina, imala nekih birokratskih i proceduralnih teškoća, kao što su recimo masovni zločini, ali platila je pretešku i nepravednu cijenu za te, takoreći sitne administrativne propuste.
Misa zadušnica za pobijene na Blajburškom polju koju je kardinal Vinko Puljić služio u sarajevskoj katedrali 16. maja ostavila je jednu drugu takvu misu u medijskoj sjeni iako je i nju predvodio biskup iako je njeno održavanje bilo mnogo perfidnije i dijaboličnije od sarajevske mise. Naime, istog dana uz prisustvo nekoliko stotina vjernika koji su došli iskazati “kršćanski” pijetet prema poginulima i moliti za njih, misno slavlje na Radimlji kod Stoca, predvodio je biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski monsinjor Ratko Perić, a koncelebrirao je stolački župnik don Rajko Marković s još petoricom svešenika. Asistirao je đakon don Mate Pehar, pastoralni praktikant na Buni.
Ništa neobično reklo bi se na prvi pogled, misa ko misa, sem sitnice da je održana na pravoslavnom groblju, koje je po svim validnim naučnim izvorima porodično groblje plemena Hrabrena i to još u ograđenom prostoru koji je pod direktnom zaštitom Uneska.
Onomad prije par godina kada su stećci bili u procesu nominacije za Uneskovo pokroviteljstvo komisija je odabrala 22 nekropole koje će biti stavljene pod direktnu zaštitu. Uslovi bijahu teški. Nekropola nije smjela biti u blizini bogomolja, niti u sklopu aktivnog groblja bilo koje religijske zajednice. Zlobnici su govorili tada, da je taj uslov postavljen jer se većina nekropola nalazi upravo u blizini pravoslavnih crkava ili grobalja, ali je na to odmahnuto rukom uz par visoko intelektualnih verbalnih tirada o “nemješanju u stručnost ljudi koji su svoje kompetencije već višestruko puta dokazali”
Tako mnoge vrijedne nekropole ostaše van direktne Uneskove zaštite iz vrlo jednostavnog razloga. Bijahu dokaz kontinuiteta jednog etnikuma na ovim prostorima. Bogata nekropola u Veličanima osta bez Unesko patronata, vjerovatno iz razloga što je u njenoj blizini podignuta spomen-kapela ustaškim žrtvama iz Popova polja ili, rekli bi oni skloniji mračnim teorijama zavjere, zbog toga što se neka prezimena uklesana na srednjevjekovnim mogu naći urezana i na spomenicima iz 19 i 20. vijeka. Međutim, na nekropoli Radimlji, stručnim licima, nekako, namjerno ili slučajno promače spomenik blajburškim žrtvama podignut u neposrednoj blizini nekropole i čak zajedno sa nekropolom ograđen u istu ogradu, kao da se simbolički prikaže da je to naslijeđe hrvatskog katoličkog puka.
Da dušu ne griješim, možda u vrijeme nominacije stećaka, spornog spomenika nije bilo. Možda ograda još nije bila postavljena pa članovi komisije spomenik nisu primjetili, ali valjda imaju dužnost da spomenik obilaze i otklanjaju eventualne nepravilnosti, skrnavljenja i zloupotrebu zaštićenog spomenika kulture. Ovako,sa pravom im se može reći da su saučesnici jednog podlog izvrtanja istorijskih činjenica.
Da se razumijemo, svaki dobronamjeran naučni radnik iz bilo koje od bosanskohercegovačkih etnija zna da je nekropola na Radimlji bila groblje pravoslavnog plemena Hrabrena. Svako dobronamjeran zna da je bajka o bogumilskom porijeklu stećaka obična austro-ugarska podmetačina koja je imala za cilj da dodatno zakrvi bosanskohercegovačke narode.
Hrabreni su svoju pripadnost pravoslavnoj vjeri dokazali podizanjem mnogobrojnih pravoslavnih crkava i manastira. Po broju zadužbina u pravoslavlju na ovim prostorima, porodicu Hrabrena samo nadmašuje kraljevska i carska porodica Nemanjića i kneževi i despoti Lazarevići. Pripadnici roda podigli su crkve na Ošanićima, Trijebnju, Klepcima, sazidali manastir Žitomislić, te bili ktitori obnove Manastira Zavala, pa o njihovoj vjerskoj pripadnosti nema svrhe raspravljati. Za raspravu samo ostaje hipokrizija monsinjora Ratka Perića koji na blajburškoj misi gnusno memnio o:
“nekropoli stećaka i tome kako se na brojnim tim nadgrobnim spomenicima nalaze motivi Sv. Vida te da po njemu neka mjesta, izvor, rijeke nose naziv. Pojasnio je kako se na mnogima nalaze križevi te da su takvi steći najurešeniji i znak su da ih je klesala ne samo vješta majstorska ruka nego i vjernička plemenita kršćanska duša.”
Da, klesala ih je plemenita “kršćanska” ruka. Ona čije su zadužbine pojedinci iz vašeg stada tokom proteklog rata sravnili sa zemljom a sada vi na njihovom porodičnom groblju obavljate misu zadušnicu za postradale na Blajburgu. I da, po Svetom Vidu nazvano je Vidovo polje gdje su skončale stotine stolačkih Srba, ubijene od strane onih kojima ste služili misu za pokoj duše.
Izvor: Naša Hercegovina
Ostavi komentar