Tri priče o Trebinju

Priča prva

Hoćeš da ti pričam kako nikada nećemo ići u Trebinje?

I kako nećemo svratiti kod one babe desno da kupimo med

I kako nam ona neće nasuti sok od ruže?

Hoćeš da ti pričam kako nećemo brati dudinje u Begovoj Avliji

I kako mi nećeš uprlјati bijelu halјinu prstima od duda,

A onda me nećeš odvesti u Dubrovnik da mi kupiš novu još lјepšu?

Hoćeš da ti pričam kako nećemo brojati zvijezde iznad Leotara

I kako me nećeš ogrnuti jaknom kad postane hladno

I kako baš tada neću nasloniti glavu na tvoje rame?

Hoćeš da ti pričam kako me nećeš lјubiti na starom mostu

Dok rijeka teče kao vrijeme koje nismo imali?

Hoćeš da ti pričam kako nećeš biti lјubomoran na konobara

Koji mi se cijelo veče smješka i prečesto mijenja pepelјaru?

Hoćeš da ti pričam kako mi nećeš grijati hladne ruke,

Hoćeš da ti pričam kako se nikada nećemo buditi zajedno

I imati male jutarnje rituale koje imaju parovi?

Hoćeš da ti pričam kako ti za rođendan neću pokloniti Kapora?

Hoćeš da ti pričam?

Hoćeš da ti pričam kako me neće nervirati tvoja bivša.

Koja ti se prečesto javlјa jer ste ostali baš ok…?

I kako joj neću krijući gledati profil, tražeći tvoj lajk?

Hoćeš da ti pričam kako ne može bolјeti nešto čega nema?

Hoćeš da ti pričam kako me nikada nećeš voditi u Trebinje?

Priča druga

Ne znam da li znaš, ali išli smo u Trebinje?

I ne znam da li sam ti već rekla ili bar šapnula da je to bilo najlјepše parče ove vječnosti?

Pili smo kafu, pod Platanima

Isprobavao si sireve na pijaci dok nisi osjetio da stvarno postajem nervozna

Jer ti to nekako uvijek prepoznaš, na prvu

Ne znam da li znaš, ali za ručak smo jeli jagnjetinu?

Onu, koju sam ti davno rekla da ćeš jednom morati da probaš

Pili smo Šardone

A nazdravlјali smo pogledima, bez riječi, kao onda, znaš već kad

I ne znam da li sam ti tada rekla, zato sada hoću da iskoristim priliku

Da mnogo volim da te gledam dok jedeš

I dok namještaš naočare kad ti spadaju na nosu

I kako gestikuliraš kad mi prepričavaš nešto jako važno

Kao na primjer Thanksgiving dinner iz „Mirisa žene“

Ne znam da li sam ti pričala ali išli smo u Trebinje?

Na Crkvini sam te opet zamolila da pročitaš Pesmu ženi

Jer mi je i dalјe nejasno kako je to ranije nisi čitao

Jer si ti pročitao baš sve, i znaš baš sve.

I zato sam toliko uživala slušajući te i u našim dugim šetnjama

U kojima smo želјeli da dotaknemo svaki kutak mog Trebinja

koje je sada priznajem po malo i tvoje

I ne znam da li sam ti pričala

Da smo išli zajedno u Trebinje

I da se neki snovi ostvaruju kad se samo oči zatvore?

Priča treća

„Za Tanju

Ne znam da li znaš ali bio sam u tvom Trebinju. Naravno da sam išao mojim motorom koji još uvijek nemam i naravno da ti nisam javio da dolazim. Parkirao sam ispred tvoje kuće, za koju ne znam gdje je, skinuo kacigu i jaknu i čekao da vidim tvoje roditelјe, koje ne poznajem, da u čudu pogledaju kroz prozor i da se pitaju zašto se njihova ćerka, kroz suze i smijeh toliko raduje nekom neznancu.

Tad kada sam došao u tvoje Trebinje ispunio sam obećanje koje sam ti dao onda kada si mi pričala o njemu kao najlјepšem gradu ikada. I ja sam se tad zalјubio u Trebinje koje nikada nisam video a u kom sa sa tobom bio.

Ne znam da li znaš ali tada kada sam iznenada došao u tvoje Trebinje, nebo je bilo vedrije nego inače mada si mi rekla da su zvezde na trebinjskom nebu bliže nego u drugim gradovima. Tad kada sam došao, i ako nikada nisam bio, saznao sam zašto je teško odlučiti se za sir na pijaci, zašto je kafa sa ratlukom pod Platanima posebna i zašto je hercegovačka jagnjetina bez premca.

Tada kada sam bio u tvom Trebinju shvatio sam zašto je tako lako volјeti te i zašto je tvoje Trebinje po malo i moje.

Ne znam da li znaš ali bio sam u tvom Trebinju i saznao sam da taj grad zaista jeste poseban.

Nisu Platani, nije ni Trebišnjica, ni Leotar, ni sir, ni med, ni jagnjetina… Posebno je to tvoje Trebinje, u kom nikad nisam bio do trenutka kada sam sa tobom otišao, zbog tvoja dva zelena oka, zelena su vjeruj mi, sama si rekla da sve znam, zbog tvoje široke duše i zbog toga kako me gledaš i kako me vidiš. I kada se u našim dugim trebinjskim šetnjama ponovo sjetno zagledaš u nebo iznad Leotara i kada ti se usne skupe, onako kako samo tvoja majka i ja vidimo, ako tada bude teško, tada treba samo još više volјeti …“

Napisali: Snežana, Tanja i On

Izvor: Hercegovac Fotografije: Ж.М.