Putokazi oca Simeona Dobrićevskog

Simeon Dobrićevski

Bila je neka Kika, Kike, Kica… Djevojčica. Imala je svoju emisiju na televiziji. Nestala je nekud, već odavno. Godinama bezuspješno tražim snimak neke njene božićne ili vaskršnje emisije u kojoj je ugostila jednog monaha. Bješe to starac blaga lika, koji malo podsjećaše na lik patrijarha Pavla. Obojici je lice zračilo istom svetošću i toplinom, samo ovaj bješe dosta krupniji i gorštački koščatiji. Pričao je blago sa djecom, pomalo unjkavim akcentom mješajući ć i č, što rođeni Stočani često čine. Govorio je djeci kako da se mole Bogu, najbolje svojim riječima. A kada su djeca pjevala, monahu su niz lice tekle krupne suze nimalo ne grdeći toplinu i svetost njegovog lika.

Koju godinu kasnije pročitah na nekom stolačkom sajtu bošnjačke orijentacije da je taj monah u internet anketi ubjedljivo pobjedio u izboru za najznačajnijeg Stočanina svih vremena! Nije mala stvar! Pobjedio je Mujku Golubića, Maka Dizdara, Muhameda Mehmedbašića, Ali-pašu… Opet rekoh, nije mala stvar. On mali obični čovjek, a ispred velikana koji su mjenjali lokalnu a i svjetsku istoriju, te pisali najljepše stihove. Mali čovjek, ali je valjda onako visok, dok je stolačkom čaršijom dostojanstveno kročio, bacao dužu sjenu od silnih velikana.

Zvali su ga Pop Slobo. Nije mu to bio sveštenički nadimak. Dobio ga je kao dječak, zbog pobožnosti i upornog čitanja crkvenih knjiga, dosta prije nego je primio monaški postrig. Eh, kad gledah u to lice, u tu blagu pojavu, uvijek se pitah jesu li ljudi svjesni da je nekada davno, uz Drugi svjetski rat, na njegova gotovo dječačka pleća pala čitava srpska crkva u velikom dijelu jugoistočne Hercegovine. Kad bih se toga sjetio i postao svjestan tereta koji je nosio, vidio bih ga na ikoni sa oreolom oko glave i dva puta izgubljenim i pronađenim putirom iz zgarišta stolačke crkve, kako pričešćuje, a ime mu stoji u kalendaru. I biće jednom tako, ako ne dočekam ja, drugi hoće sigurno.

Prezivao se Biberdžić, i iz Stoca je ka ljubinjskim brdima pobjegao bez igdje ičega i bez ikog svog u ljeto 1941.

U životu ništa materijalno nikad nije stekao, a bez bližnjih ostade u vihoru rata. Na samom početku novog svjetskog sukoba prostori Hercegovine ostadoše bez sveštenstva, većina mučenički postrada, poneki netragom utekoše. Da širi Hristovu riječ po stradalnim prostorima Ljubinja, Stoca, Čapljine i Hrasna osta samo Pop Slobo koji iz vojničkog stroja ode na Cetinje da od Svetog Joanikija dobije monaški postrig. Bez poslušanja i iskušenja, bez formalnog teološkog obrazovanja, možda protivno i tipicima i kanonima, proizvede ga Mitropolit u čin jeromonaha. Valjda je prozorljivi mučenik Joanikije vidio da poslušanja i iskušenja, u smutnim vremenima koja su došla i koja će tek doći, mladom monahu faliti neće. Dostojno je novoproizvedeni Božiji pastir, u monaštvu nazvan Simeon, vodio svoje stado u ratu. Najčešće je pojao stradale, ali i krštavao, te ponekog i vjenčavao. Kao sveštenik dopao je i njemačkog ropstva, te i to iskušenje svom hodu u sjeni krsta pridodao.

U ropstvu je sreo Svetog vladiku Nikolaja i patrijarha Gavrila koji mu ne dadoše blagoslov da ide u emigraciju već ga poslaše u otadžbinu da, tako mlad i nekompromitovan, čuva plamen crkve koji je prijetio da će zgasnuti. Na tom putu čekale su ga mnoge prepreke, ali ih je sve dostojno prebrodio.

Pop Slobo nije bio zilot. Nije stado ružio što nerodovno posti, što huli na Boga i što nije revnostan u vjeri. Ali vjeru je hrabro širio i u odbrani Hrista pred zemaljskim sudom nije uzmicao. Svojom toplinom i odsustvom osjećaja za materijalno, u kućama siromašnih širio je Hristovu vjeru ostavljajući priloge umjesto da ih uzima. Svojim saosjećanjem i plemenitošću duše, svetio je vodicu i krštavao i u kućama na čijim su zidovima ponosno stajale partizanske spomenice, isto kao i u onim gdje su se po tavanima i djevojačkim sanducima krile žućkaste fotografije pripadnika poražene vojske.

Oca Simeona niko nije nazivao ekumenistom, iako je svakog svog sugrađanina ispratio na poslednji počinak. Pravoslavne pojeći, a ostale, hodeći onako visok i dostojanstven i bacajući dužu sjenku od svih ka mezarjima i katoličkim grobljima, na sprovode i dženaze. Svog četništva se nije stidio a ni kajao, a to opet nije smetalo komšiji muslimanu, rano ostalom bez žene, da mu Pop Slobo čuva djecu dok on ide zaraditi Božiji nimet da ih prehrani… Simeon nikada nije prećutao da mu je one užasne noći kada je pred ustašama bježao iz Stoca život spasio stari katolički sveštenik. Nikad nije prećutao ni to da su, tog istog katoličkog sveštenika, na pravdi Boga ubili komunisti.

Eto kakav je bio otac Simeon, najveća ličnost Stoca, kako vele Stočani.

Piše: Rade Likić

Pročitajte i: Molitva u tišini hercegovačke duhovnosti

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.