Dražen Milosavljević – Posljednji pozdrav umjetniku

Muziku sam posmatrao prvo kroz lijepu melodiju, genijalne instrumentalne dionice, izuzetne vokale, a malo kad bih se udubio u tekstove, osim kad bi se radilo o Balaševiću, Šobiću ili Rambu Amadeusu.

Rijetko kad bih slušao pjesmu, a pred očima bi mi se ređale slike kao na filmu. Tako bih npr. slušao Čolinu „Stanica Podlugovi“ i „vidio“ i snijeg i tu plavušu s plavom kapom prekrivenom pahuljama dok čeka voz za Brezu. E, Balašević je tu bio neprevaziđen. Čitav život Vase Ladačkom „vidjeh“ u tih 5-6 minuta, „vidjeh“ ga i po povratku iz vojske kad je stigao na svadbu svoje ljubavi iz mladosti u „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“. A tek „Prva ljubav“ i cijela jedna priča o ljubavi iz rane mladosti koja dobija mjesto u visokom društvu, dok on ostaje isti „vetropir koji piše pesme“. Pa opis nekadašnjeg korza i svih tih damica u pjesmi „Ljerka“. Pjesnik uvijek traga za nekim lijepim sjećanjima, emocijama iz „starih, dobrih vremena“ i to je nešto gdje se mogu identifikovati s njim svi oni koji imaju dušu. U tom smislu dvije melodijski i tekstualno najjače balade meni su „Nedostaje mi naša ljubav“ i „Divlji badem“, ali najjaču emociju u čovjeku izazove „Mati“, koja srca cijepa i nama kojima je majka još uvijek živa:

O, mati, veje sneg
ni to me ne raduje vise proslo je zauvek
severac pustolinom brise
cim dirne vode mirne hvata se led
i ravno je, (ravno) unedogled

Nadiru pahulje ko horde minulih minuta
niko ne strahuje sto kasnim
sto me nema s puta
da l’ zima dusu ima, noc pusta je
to sto me prati ne odustaje

Sve redje srecem ljude iz mog plemena
zamicu oni u koloni s one strane vremena
na zlo nas ume navesti
varljivi sapat savesti

Nisam bas bio sin sto nosi dobre vesti
promicu lica predraga
od nemila do nedraga
ka nekom tudjem snu
u kom cemo se sresti.

Odlazi umjetnik, čovjek koji je bez sumnje imao i razum i dušu.

Volio sam njegove pjesme, koje će još dugo živjeti. Žao mi je što nije došao u našu Banjaluku zadnjih 30 godina. Politika nije nikad trebala da ima veze s muzikom, ali poštujem izbor umjetnika da svira gdje želi. Ovdje su kažnjeni ljudi koji se identifikuju s autorom kroz umjetnost, emocije, osjećaj za lijepo, ljudi vođeni ljubavlju, a ne mržnjom.

Banja Luka je zadnje dvije decenije otvoren grad za sve. To što se dešavalo u ratu nije ništa više strašno od onog što se dešavalo u Sarajevu, Mostaru ili Zagrebu. Svugdje je stradao mali, obični čovjek, koji voli Balaševićevu muziku. Oni koji su radije slušali muziku topova ne razumiju muziku klavira i umjetnikov stav doživljavam kao povlačenje pred njima, ali dajem svakome slobodu da sam odlučuje. Davorinu Popoviću su bukvalno padale granate po glavi, pa je neposredno poslije rata došao u „Borik“.

Ja bih radije da danas pričamo o ljepoti Balaševićevih stihova nego o njegovim političkim stavovima, jer politiku ćemo brzo zaboraviti, a umjetnost će ostati generacijama koje slijede. Ljubav dobronamjernih mora biti jača od mržnje zlonamjernih.

Dražen Milosavljević

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.